Strategija obrane Republike Hrvatske

"Narodne novine" GODIŠTE 2002. BROJ 33, ZAGREB, 29.3.2002 ISSN 0027-7932

HRVATSKI SABOR

Na temelju clanka 80. Ustava Republike Hrvatske, Hrvatski sabor na sjednici 19. ožujka 2002., donio je

STRATEGIJU OBRANE REPUBLIKE HRVATSKE

Uvod

Sukladno Ustavu i Zakonu o obrani, »Strategija obrane Republike Hrvatske« predstavlja temeljni konceptualni dokument iz nadležnosti Hrvatskoga sabora. Njime se dugorocno ureduje angažiranje raspoloživih obrambenih resursa u odgovoru na sigurnosne izazove i projektiraju osnove njihova buduceg razvoja. Kao takva, ona je izvorni i obvezujuci obrambeni dokument na temelju kojega ce se razvijati detaljnija konceptualna, planska i organizacijska rješenja na pojedinacnim funkcionalnim podrucjima, odnosno u pojedinacnim segmentima obrambenog sustava. Dokument je po karakteru otvoren. Namijenjen je svim nositeljima organizacije i pripreme obrane Republike Hrvatske – tijelima politicke vlasti i institucijama državne uprave, Oružanim snagama Republike Hrvatske te nositeljima priprema i realizacije civilne obrane – za koje predstavlja konceptualni okvir i izvor obveza. Isto tako, namijenjen je domacoj i medunarodnoj javnosti kojima ce prezentirati informacije o obrambenim rješenjima.

Strategijska zamisao uspješnog ostvarivanja obrambene funkcije je medunarodno angažiranje i partnerstvo te integralno djelovanje vlastitih potencijala u svim uvjetima i situacijama. U ostvarivanju temeljne obrambene zadace naglasak je stavljen na sadržaje djelovanja kojima se prevladavaju sigurnosni rizici vojne prirode, odnosno stvaraju preduvjeti za uspjeh i u najtežim uvjetima obrane. Zato je osnovni moto ove strategije – »kroz suradnju, povjerenje i partnerstvo do stabilnosti i sigurnosti«.

U kompozicijskom i sadržajnom smislu, dokument obraduje i povezuje u logicki slijed: ocjenu i dugorocnu prosudbu sigurnosnog okružja Republike Hrvatske, dugorocna obrambena nastojanja i ciljeve, temeljni strategijski koncept i racional djelovanja u ostvarivanju postavljenih ciljeva, strategijske opcije odgovora na najvjerojatnije scenarije sigurnosnih prijetnji, osnove uredivanja i izgradnje obrambenih sposobnosti potrebnih za realizaciju predvidenih funkcija i aktivnosti, kao i nadležnosti, obveze, medusobne odnose i osnove organizacije pojedinih nositelja aktivnosti.

1. SIGURNOSNO OKRUŽJE REPUBLIKE HRVATSKE

1.1. Svijet, Europa i regionalno okruŽje – danas i pogled u buduCnost

Temeljne karakteristike današnjih medunarodnih odnosa su kompleksnost i dinamizam. Nestankom bipolarnog sustava medunarodnih odnosa SAD su ostale jedini akter s cjelovitom sposobnošcu vojnoga, politickoga i gospodarskog djelovanja u svjetskim razmjerima. Stoga se može konstatirati da je na sceni svojevrsni unipolarni tip medunarodnih odnosa. Buduci da nekoliko država i državnih zajednica vec danas raspolažu velikim ekonomskim, vojnim/nuklearnim i demografskim potencijalima, postoji realna mogucnost da se buduci sustav medunarodnih odnosa razvija u rasponu od unipolarnosti do multipolarnosti. Prestankom blokovske podjele svijeta nestala je i svojevrsna stega, kojom se, s jedne strane, pod kontrolom držalo raspoložive vojne potencijale unutar blokova, a s druge ostvarivala »ravnoteža straha« medu blokovima i priklonjenim im državama. U takvim uvjetima, umjesto »klasicnih« vojnih u prvi plan dolaze drugi, ne-vojni izvori ugrožavanja nacionalne i medunarodne sigurnosti za koje još nisu ravijeni dostatni zaštitni mehanizmi. Razvoj medunarodnih odnosa pretvara mir i sigurnost u opce dobro i zajednicku odgovornost svih subjekata, a karakter ugrožavanja je takav da niti jedna zemlja ne može na njih odgovoriti samostalno. Tako suradnja i uzajamnost postaju sve potrebnije u oblikovanju medunarodne, ali i nacionalne sigurnosti. Ukupno uzevši, analiza spektra sigurnosnih cimbenika i dugorocno predvidanje njihova razvoja upucuju na tri opca scenarija buduceg stanja sigurnosti – zadržavanje u okvirima postignute relativne stabilnosti, poboljšanje ili pogoršanje. Kataklizmicki scenarij je ne samo nepoželjan, nego i sve manje vjerojatan zbog narastanja svijesti odlucujucih politickih subjekata o karakteru suvremenih medunarodnih ugrožavanja i nužnosti povezivanja radi njihovog preveniranja, odnosno otklanjanja. Iako je poboljšanje najpoželjniji scenarij, realno ne treba ocekivati znacajna pozitivna kretanja prema njegovu potpunom ostvarenju. Stoga ce se, najvjerojatnije, medunarodna sigurnost u razdoblju na koje se ova Strategija odnosi (10 – 15 godina) oblikovati kao kombinacija zadržavanja i poboljšanja postojeceg stanja.

Europskim prostorom dominiraju integracijski i globalizacijski, ali paralelno i procesi regionalizacije. To uvjetuje stalno preispitivanje i prilagodavanje koncepata zajednicke europske te pojedinacnih nacionalnih sigurnosti. Postojece sigurnosno-obrambene organizacije prilagodavaju se potrebama uskladenog djelovanja i medusobnog ojacavanja na zajednickim projektima. Širenje EU i NATO-a procesi su koji vode daljnjem ucvršcivanju europske stabilnosti i sigurnosti te su važan doprinos uspostavi povoljnih odnosa svjetskih cimbenika. Jedno od obilježja ukupnih europskih sigurnosnih procesa je regionalizacija sigurnosnih inicijativa usmjerena na intenziviranje medusobnih odnosa užeg kruga država u rješavanju specificnih zajednickih sigurnosnih problema. Unatoc brojnim pozitivnim dogadajima kojima je posljednjih godina izbrisana podjela Europe i povecan stupanj sigurnosti, još uvijek se ne može govoriti o uspostavljanju trajnog mira i stabilnosti na europskom prostoru. Konvencionalne vojne prijetnje kao dominantni izvor nesigurnosti u Europi iz doba hladnog rata, izgubile su svoj primat, pa se veci naglasak stavlja na druga podrucja njihovog nastajanja – ekonomsko, socijalno, politicko i sl. Istovremeno, promatrano sa zemljopisnog aspekta, izvori sigurnosnih prijetnji pomaknuti su iz srednje Europe prema jugu i jugoistoku. U takvim okolnostima, modifikacija sigurnosne politike i oblikovanje modela kooperativne sigurnosti, koji ce zamijeniti kompetitivni model iz vremena hladnoga rata, postali su imperativ. Glavne pretpostavke za izgradnju novog sustava sigurnosti su prihvacanje višedimenzionalnog odredenja pojma sigurnosti i participacija svih europskih zemalja, ukljucujuci i Rusku Federaciju.

Jugoistok Europe danas je, i još ce dugo ostati, njeno najturbulentnije podrucje. Povijesno naslijede, nacionalne, vjerske i kulturološke razlike i suprotnosti te, za europske prilike, nizak stupanj ekonomskog i ukupnoga društvenog razvoja, predstavljaju potencijalne izvore i generatore novih kriza i nestabilnosti. Postojeca relativna stabilnost dobrim je dijelom postignuta zahvaljujuci medunarodnoj zajednici. Zbog složenosti sigurnosnih uvjeta na prostoru Jugoistocne Europe i važnosti te regije za ukupnu europsku i medunarodnu sigurnost, samo daljnji snažan i kontinuiran angažman kljucnih europskih i svjetskih cimbenika sigurnosti (UN, NATO, OSCE i EU) te ucinkovitost brojnih inicijativa za stabilizaciju i ukljucivanje zemalja regije u integracijske procese regionalnog i paneuropskog tipa mogu osigurati zadovoljavajuci stupanj stabilnosti na ovom prostoru. Takoder, samo uz uvjet vanjske potpore i pomoci moguce je, u promatranom razdoblju, ocekivati gospodarski oporavak, stabilizaciju i napredak vecine država ove regije.

1.2. Sigurnosne prijetnje i izazovi

Iako je opasnost od oružanog sukoba globalnih razmjera danas bitno smanjena, rat kao sredstvo rješavanja spornih pitanja u medunarodnoj zajednici nije u potpunosti uklonjen, narocito ne na lokalnim razinama. Uporaba vojnog faktora, kao dominantna prijetnja visokog intenziteta u razdoblju hladnog rata, ustupila je primat drugim ugrožavanjima politicke, ekonomsko-socijalne i ekološke prirode. Medutim, to ne znaci da se vojna dimenzija ugrožavanja mira i sigurnosti može iskljuciti. Proliferacija oružja za masovno uništenje i njegova uporaba u teroristicke svrhe, kao i svi drugi »asimetricni« oblici potencijalnih ugrožavanja – vojne i ne-vojne prirode – glavne su sigurnosne prijetnje medunarodnoj zajednici. Terorizam, koji u nekim situacijama može imati i državno sponzorstvo, predstavljat ce i u predstojecem razdoblju jednu od znacajnijih globalnih prijetnji. Zbog svog karaktera on zahtijeva odgovor ne samo nacionalnih sustava sigurnosti nego i najširu medunarodnu suradnju. Nejednak gospodarski razvoj s daljnjim produbljenjem razlika izmedu razvijenih i nerazvijenih država, negativne strane procesa globalizacije te demografska ekspanzija s potencijalnim ekonomskim migracijama, glavni su izvori sigurnosnih prijetnji s ekonomsko-socijalnog aspekta. Sve vecu sigurnosnu važnost imaju i problemi vezani uz proces demokratizacije, zaštitu ljudskih i manjinskih prava. Pitanja uništavanja okoliša i s tim povezane klimatske promjene, narušavanje globalne prirodne ravnoteže, iscrpljivanje prirodnih izvora i sl., vec se prepoznaju kao realne latentne opasnosti koje dugorocno mogu poprimiti i vrlo konkretne politicke i sigurnosne implikacije.

Europski prostor danas karakterizira niska opasnost od opcega vojnog sukoba, ali trajni mir i stabilnost nisu uspostavljeni. Mala vjerojatnost opcega vojnog sukoba ne znaci i potpunu eliminaciju opasnosti od rata na europskom prostoru. Problemi vezani uz procese dovršenja konstituiranja samostalnih država na prostoru bivših višenacionalnih federacija, nedovršeni procesi demokratizacije i strukturalnih prilagodbi u postsocijalistickim zemljama s opasnošcu ekonomskog sloma i unutarnjeg urušavanja pojedinih država te eskalacija nacionalnih, vjerskih i ekonomskih suprotnosti u takvim uvjetima, masovne migracije izazvane lokalnim krizama i sukobima, krijumcarenje ljudi, organizirani kriminal i dr. još uvijek predstavljaju potencijalne izvore nestabilnosti i razlicitih vrsta sukoba. Daljnje smanjenje konvencionalnih vojnih prijetnji europskoj sigurnosti ovisit ce o uspješnosti nastojanja za reduciranjem kolicine naoružanja i smanjenjem ukupnog broja vojnog osoblja, smanjenjem proracunskih sredstava namijenjenih obrani, te produbljivanjem Mjera za jacanje povjerenja i sigurnosti (CSBMs) i dr. Posebnu važnost u tome imat ce preventivno angažiranje zajednickih mirovnih snaga i uspješno upravljanje eventualnim krizama u pojedinim podrucjima. Postojeci i potencijalni sukobi na Bliskom istoku i u Aziji dodatno usložnjavaju sigurnosne prilike na prostoru Europe. Terorizam kao globalni sigurnosni izazov i dalje ce predstavljati ozbiljnu prijetnju europskim državama i zahtijevati njihov zajednicki i koordinirani odgovor. Sigurnosne izazove takoder predstavljaju i potencijalne »ekološke bombe« u vidu nuklearnih elektrana i zastarjelih industrijskih postrojenja na podrucju bivših socijalistickih zemalja.

Jugoistok Europe regija je u kojoj se prelamaju svi opceeuropski sigurnosni problemi. Štoviše, ona je njihov glavni generator, ali i podrucje na kojemu ce se ubuduce testirati uspješnost ukupnih sigurnosnih nastojanja. Zbog ogranicenih gospodarskih mogucnosti svih država u regiji, preciznog, snažnog režima nadzora oružanih snaga i procesa razoružanja na europskom prostoru, malo je vjerojatan takav razvoj vojnih potencijala kakvim bi bilo koja država u regiji stekla znacajniju prednost, odnosno sposobnost uspješnog ofenzivnog djelovanja protiv drugih. Ipak, ne smije se iskljuciti ni takav razvoj dogadaja. Problem prilagodbe oružanih snaga gotovo svih država regije buducim sigurnosnim izazovima i aktualnim trendovima na podrucju obrane predstavlja posebni izazov, jer zahtijeva radikalne i dramaticne reforme. Gospodarski problemi, odnosno stagnacija u procesu tranzicije pracena jacanjem organiziranog kriminala, povecanjem nezaposlenosti, neizgradenost tržišta, problemi financijskih sustava i pauperizacija stanovništva, nedostatna implementacija normi iz podrucja ljudskih prava i prava nacionalnih manjina i dr., i dalje su destabilizirajuci cimbenici regionalne razine. Jedno od bitnih obilježja ove regije je sve ucestalije korištenje njezina teritorija za krijumcarenje droga, oružja i ljudi.

1.3. Subjekti sigurnosti

Isprepletenost i meduovisnost sigurnosnih prijetnji nadilazi sposobnosti samostalnog odgovora. Stoga se sve više namece potreba za prihvacanjem tzv. »sveobuhvatnog pristupa« kojim se opasnosti smanjuju i otklanjaju suradnjom i zajednickim djelovanjem. Glavni nositelji aktivnosti kreiranja mira i stabilnosti na globalnoj politickoj sceni su UN, OSCE i NATO, a njihova nastojanja dopunjuju aktivnosti niza regionalnih organizacija. Djelovanje glavnih aktera krece se u pravcu »podjele rada« i medusobnog dopunjavanja, a ukupni sinergisticki ucinci neupitno pridonose jacanju pretpostavki za ostvarenje medunarodnog mira, stabilnosti i sigurnosti.

Pitanjima europske sigurnosti danas se, uz pojedinacna nastojanja svake države, bavi više institucija regionalnog i medunarodnog karaktera, ali je zamjetan trend preuzimanja sve vece odgovornosti europskih zemalja, posebno Europske unije kao cjeline, za vlastitu sigurnost i sigurnost cijelog kontinenta. Europska sigurnosna arhitektura profilira se u smjeru podjele rada, komplementarnosti i medusobnoga ojacavajuceg djelovanja glavnih sigurnosnih organizacija. Zemljopisna rasprostranjenost daje Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju (OSCE) komparativnu prednost u odnosu na ostale, a mehanizmi kojima raspolaže afirmiraju je kao nositelja mjera prevencije konflikata, post-konfliktne izgradnje mira i demokratskih institucija te jacanja demokracije opcenito. NATO ce i dalje, dugorocno gledano, predstavljati važan cimbenik globalne sigurnosti. Stoga ce Europa i u predstojecem razdoblju biti geopoliticki prostor daljnjeg širenja i utjecaja NATO-a te osnovica za stabilizacijsko djelovanje prema glavnim svjetskim kriznim žarištima. Vjerojatno je da ce SAD, zbog okretanja globalnim sigurnosnim izazovima, racionalizirati vlastiti vojni angažman na podrucju Europe i poticati jacanje angažmana europskih clanica Saveza. U posljednjih desetak godina pojacani su integracijski procesi Europske unije na gospodarskom planu i u sferi interne sigurnosti. Uvodenjem tzv. drugog stupa, tj. zajednicke vanjske i sigurnosne politike, Unija se sve više bavi i pitanjima europske sigurnosti i obrane. Zajednicke obrambene snage, cije formiranje je planirano do pocetka 2003. godine, pretpostavka su za preuzimanje vece odgovornosti na podrucju vanjske politike i sigurnosti, ali i cimbenik opceg konsolidiranja i jacanja EU. Daljnje proširenje Europske unije i NATO saveza na prostor tranzicijskih zemalja je neupitno potencijalni pozitivni cimbenik daljnjeg jacanja stabilnosti i sigurnosti. Iako redefiniranje uloga i zadaca postojecih sigurnosno-obrambenih institucija još nije u potpunosti dovršeno i vidljiva su preklapanja u podrucjima njihova djelovanja, uocljivo je da se Europska unija, s postupnom izgradnjom Europske sigurnosne i obrambene politike, sve više razvija u pravcu preuzimanja primarne odgovornosti za sigurnost na prostoru Europe. Takoder, jaci angažman svih europskih država u poslovima sigurnosti na vlastitom podrucju je nužnost koju namece postojeci karakter rizika i prijetnji.

Izravno angažiranje najmocnijih politickih i vojnih cimbenika medunarodne zajednice (NATO-a, EU-a, SAD-a) u stabiliziranju Jugoistocne Europe dokazuje važnost ove regije za ukupnu sigurnost. Ta nastojanja usmjerena su na oblikovanje cjelokupnoga europskog prostora kao podrucja visoke politicke, gospodarske i socijalne stabilnosti, te ce i ubuduce imati strategijsku važnost. Iako je doprinos medunarodne zajednice stabilizaciji regije znatan, izgradnja sigurnosti ne može se i dalje graditi iskljucivo njenim djelovanjem. Neophodno je da inicijativa za proces stabilizacije, izgradnje sigurnosti i povjerenja na ovom prostoru dode iz same regije te da zemlje regije preuzmu odgovornost za taj proces. Zajednickim rješavanjem problema u regiji, zemlje Jugoistocne Europe ce, uz dostizanje primjerenog stupnja sigurnosti, dokazati i vlastitu sposobnost za ulazak u više stupnjeve povezivanja karakteristicne za euro-atlantske integracije. To ce rezultirati novom strategijskom arhitekturom institucija i odnosa koji ce i ovaj dio Europe dovesti do stanja stabilnosti i sigurnosti kakvo je vec uspostavljeno u njenom zapadnom dijelu. Takva nastojanja sukladna su hrvatskim nacionalnim interesima i ciljevima te je Republika Hrvatska spremna aktivno doprinijeti stabilizaciji stanja u regiji i njenom preoblikovanju u podrucje stabilnosti, sigurnosti i mira. To cini i cinit ce, najprije preuzimanjem brige za vlastitu stabilnost, a potom i aktivnom i svestranom suradnjom sa svim zemljama u regiji.

1.4. Vojni Cimbenik u regiji

Sigurnost ili ugroženost svake države i društva s vojnog aspekta bitno odreduju dva temeljna cimbenika – politicka situacija i stanje vojnog cimbenika u njezinu okružju. Pri tome politika kreira odnose medu državama u smjeru mira, suradnje i povjerenja ili rata, a vojska, odnosno vojna sila kao sredstvo politike, može biti korištena dvojako – kao sredstvo mira i kao sredstvo rata.

Povijesno iskustvo pokazuje da su politicke promjene i previranja konstantna pojava svakog društva i medunarodnih odnosa, te da se promjene politickih odnosa mogu dogoditi u relativno kratkom razdoblju. Zato se pri ocjenama, a pogotovo dugorocnim procjenama sigurnosnog okružja, politicki i vojni cimbenik moraju posebno analizirati i vrednovati.

Oružane snage koje su razvijane i korištene u službi mira mogu, zbog pogoršanja politickih odnosa, biti upotrijebljene za rat. Zato je pracenje stanja oružanih snaga, posebno u regionalnim okvirima, neupitna kategorija svakoga ozbiljnog pristupa u strategijskom planiranju na podrucju obrane. To ne znaci da se bilo koja konkretna država razmatra kao potencijalni neprijatelj, niti da se vlastiti obrambeni potencijali namjeravaju razvijati u odnosu na oružane snage bilo koje konkretne države. Medutim, legitimno je sigurnosno pravo svake države da se u izgradnji vlastitih obrambenih potencijala odmjerava i uskladuje s drugim državama u svom okružju. Time se, s jedne strane, izbjegava nastajanje dispariteta u obrambenim sposobnostima (pa cak i tzv. »sigurnosnog vakuuma«), a s druge, stvaraju pretpostavke za ravnopravno i uskladeno definiranje mjera sigurnosti i povjerenja u okviru dogovorenih razina obrambenih potencijala.

U dugorocnoj perspektivi važno je uzeti u obzir širi strategijski potencijal država u regiji za izgradnju njihovih oružanih snaga, a prvenstveno potencijalne mogucnosti njihovih gospodarskih sustava te njihove buduce tehnološke sposobnosti. Opcenito uzevši, te ce varijable, u kontekstu opce stabilizacije prilika te ekonomskog i tehnološkog razvoja pod okriljem EU, sigurno rasti. To ce pojedinim državama omoguciti povecanje spektra borbenih mogucnosti njihovih oružanih snaga. Republika Hrvatska ocjenjuje da, iz trenutne perspektive sigurnosnih prilika, takve mogucnosti ne trebaju predstavljati predmet sigurnosne zabrinutosti. S obzirom na uspostavljeni opsežan zajednicki režim mjera za izgradnju povjerenja i sigurnosti u okviru OSCE-a, kao i sporazume o ogranicenju i kontroli oružja i razoružanja kojima su promatrane države obavezne (CFE sporazum, clanak 1B Daytonskog sporazuma i dr.), svaki takav razvoj vojnih potencijala ubuduce ce biti lako uocljiv i podložan medusobnom uskladivanju i usuglašavanju.

Trenutno, u užem regionalnom okružju Republike Hrvatske nema indikatora niti realnih pretpostavki za proliferaciju tipova oružja koji bi zahtijevali posebnu sigurnosnu brigu – primjerice nuklearnoga, kemijskog i biološkog oružja, raketnih potencijala za udare s distance i dr. Medutim, potencijalne mogucnosti za to postoje i trebaju biti predmetom pažljivog obavještajnoga pracenja i proucavanja.

Važno je napomenuti da se oružane snage država s kojima granici Republika Hrvatska nalaze pod nadzorom legitimnih demokratski izabranih vlasti. Stoga se trenutno ne uocavaju pokazatelji bilo kakve nestabilnosti uzrokovane problemima u civilno-vojnim odnosima.

1.5. Implikacije za Republiku Hrvatsku

Republika Hrvatska ocjene vlastitoga sigurnosnog položaja temelji upravo na prethodno opisanim obilježjima sigurnosnih cimbenika i procesa. Opca medunarodna sigurnosna situacija, posebno na europskom prostoru, pokazuje trend poboljšanja u posljednjih desetak godina. Brojni cimbenici upucuju na mogucnost njezina održavanja, pa cak i daljnjeg poboljšanja u razdoblju koje se razmatra u ovom dokumentu. Istovremeno, nisu otklonjene pretpostavke i cimbenici suprotnog predznaka, koji mogu dovesti do ponovnog zaokreta prema konfrontaciji, odnosno preovladavanja negativnih sigurnosnih trendova. Odnosi Republike Hrvatske sa svim susjednim državama pokazuju uzlazni pozitivan trend, a preostala otvorena pitanja rješavaju se u diplomatskim okvirima. Konacni cilj Republike Hrvatske je da se nastavkom ovakvih trendova Jugoistocna Europa pridruži zajednici razvijenih demokratskih država, u cijim (medusobnim) odnosima dominiraju povjerenje, dobrosusjedstvo i suradnja. No, moguci su i drugi/lošiji scenariji, za koje još uvijek postoje realne pretpostavke. Prema tome, konacni izgled globalnoga, europskog i regionalnoga sigurnosnog okružja ovisit ce o sposobnosti pozitivnog usmjeravanja politickih i sigurnosnih procesa na tim prostorima, prije svega, od strane unutarnjih demokratskih snaga. Realna mogucnost preokretanja procesa u suprotni/ negativni smjer pokazuje da Republika Hrvatska mora i dalje poklanjati pažnju izgradnji primjerenih obrambenih potencijala. To, pored potrebe izgradnje sposobnosti za izravno obrambeno djelovanje podrazumijeva i sposobnosti koje ce omoguciti stvaranje vremena i prostora za pravovremeno i preventivno djelovanje diplomatskim sredstvima te sposobnosti za doprinos zajednickom oblikovanju sigurnosnog okružja.

Suvremeno sigurnosno ugrožavanje takve je prirode da Republika Hrvatska, kao relativno mala država na globalnoj, pa cak i na europskoj geopolitickoj sceni ne može svoju sigurnost temeljiti iskljucivo na vlastitim sposobnostima. Izgradnja integralnoga obrambenog sustava, sposobnog za prilagodavanje buducim promjenama i ukljucivanje u medunarodne sigurnosne integracije, najbolji je i najracionalniji nacin angažiranja raspoloživih obrambenih resursa. U tom kontekstu, nastajuci sustav sigurnosti na prostoru Europe, temeljen na nacelima suradnje, povjerenja, mirnog rješavanja sporova, transparentnosti i poštovanja normi medunarodnog prava, podesan je i prihvatljiv za Republiku Hrvatsku.

Mogucnost globalnoga ratnog sukoba trenutno je, a bit ce to i u razdoblju na koje se odnosi ovaj dokument, bitno reducirana. Isto tako, razvijene su dobre pretpostavke za ucinkovito reduciranje potencijalnih uzroka i cimbenika vojnog sukoba na europskom prostoru, ukljucujuci i njegovo trenutno najkonfliktnije, jugoistocno podrucje. U takvim uvjetima sigurnosnog okružja ne uocava se izravna vojna prijetnja Republici Hrvatskoj u obliku moguce oružane agresije. Takoder, nije uocljivo da bilo koja država u užoj regiji trenutno ima politicke namjere za uporabu vojne sile protiv suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske. Relativno stabilna politicka i sigurnosna situacija na globalnoj razini, kao i visoka stabilnost i razvojne perspektive europskog prostora predstavljaju povoljno sigurnosno okružje za nastavak temeljitog preispitivanja stanja i rješenja na podrucju obrambenog sustava. U takvim uvjetima, resurse koji ce biti namijenjeni obrani treba se svesti u okvire materijalnih mogucnosti – tako da ova funkcija ne predstavlja preveliko opterecenje za hrvatsko gospodarstvo. Takoder, nema potrebe da se veliki dio oružanih snaga drži u stanju najviše borbene spremnosti. Raspoloživo vrijeme i obrambeni resursi mogu se, stoga, u vecoj mjeri posvetiti preoblikovanju postojecega obrambenog sustava i boljem profiliranju njegovih zadaca. Konacni cilj je izgradnja snaga koje ce najbolje moci odgovoriti na buduce sigurnosne izazove.

2. Prema strategiji

2.1. OpCi obrambeni ciljevi Republike Hrvatske

Opci ciljevi Republike Hrvatske na podrucju obrane definirani su na temelju nacionalnih vrijednosti, interesa i sigurnosnih potreba. Kao takvi, oni su trajne prirode te predstavljaju izraz politickih opredjeljenja usmjerenih prema postignucu tih vrijednosti, realizaciji interesa i zadovoljavanju potreba u zadanim uvjetima. Opci ciljevi su:

1) osiguranje punog spektra odgovora na sadašnje i buduce sigurnosne izazove vojne prirode,

2) izgradnja obrane kao sastavne komponente i izraza društvenog bica modernoga hrvatskog društva,

3) izgradnja obrane kao pouzdanog cimbenika demokratskog razvoja te unutarnje stabilnosti i sigurnosti.

Republika Hrvatska cvrsto je opredijeljena za ocuvanje svoje slobode, neovisnosti i suvereniteta u svim mogucim sigurnosnim uvjetima. To su temeljne društvene vrijednosti koje nemaju cijenu. Da bi se osigurali primjereni odgovori na postojece i buduce sigurnosne izazove, potrebno je raspolagati širokim spektrom obrambenih, odnosno vojnih sposobnosti koje se, zbog ogranicenih raspoloživih resursa, ne mogu osigurati samostalno. Stoga je u realizaciji strategijskog cilja – puni spektar obrambenih sposobnosti – Republika Hrvatska usmjerena prema cetiri medusobno ojacavajuca podrucja nastojanja:

1) izgradnji vjerodostojnih vlastitih obrambenih sposobnosti,

2) doprinosu u izgradnji stabilnog i sigurnog okružja,

3) razvijanju partnerstva i suradnje s drugim demokratskim državama, te

4) izgradnji pouzdanih saveznickih odnosa, odnosno približavanje i pridruživanje postojecim obrambenim saveznickim aranžmanima.

Svaka od navedenih komponenti na poseban nacin pridonosi stjecanju potrebnog spektra obrambenih sposobnosti ili pak uvjeta u kojima se raspoloživim spektrom sposobnosti mogu ostvariti obrambena nastojanja.

Izgradnja obrane kao sastavne komponente i izraza društvenog bica modernoga hrvatskog društva drugi je opci strategijski cilj Republike Hrvatske na podrucju obrane. U hrvatskoj povijesti funkcija obrane je dugo bila otudena od društvenog bica hrvatskog naroda. On je, u uvjetima složenih politickih i sigurnosnih okolnosti, bio prisiljen cuvati opstanak i samostojnost u višenacionalnim politickim i društvenim tvorevinama, u kojima je funkcija obrane prije bila u službi interesa vecinskih i mocnijih naroda. Domovinski rat kroz koji je izborena puna samostalnost i neovisnost, predstavljao je istinski povratak obrambene funkcije nacionalnom društvenom bicu, odnosno svim slojevima i politickim komponentama hrvatskog naroda. To je omogucilo da Hrvati, kao mala nacija u svjetskoj zajednici naroda, iskažu svoju punu i maksimalnu društvenu snagu u obrani i ocuvanju temeljnih društvenih vrijednosti. Stoga je daljnje održavanje i sadržajno obogacivanje takvog karaktera obrane od strategijske važnosti za modernu hrvatsku državu i društvo.

Moderna hrvatska obrana razvijat ce se kao jedna od temeljnih državnih funkcija, a namjenske obrambene institucije države – posebno oružane snage – pod kontrolom institucija civilne vlasti i drugih politickih subjekata. Kao takve, one nece predstavljati prijetnju demokratskom razvoju društva, vec – ispunjenjem svojih funkcionalnih uloga – oslonac tog razvoja te unutarnje društvene stabilnosti i sigurnosti.

2.2. Uloga obrambenih potencijala na domaCoj i meĐunarodnoj sceni

Iako primarno namijenjeni obrani i zaštiti od izravnih ugrožavanja vojne prirode, obrambeni potencijali u suvremenim uvjetima poprimaju multisvrhovita obilježja. To je posljedica širenja spektra sigurnosnih izazova, ali i društvenih ocekivanja u odnosu na obrambene institucije. Ta su ocekivanja ukljucena u novu definiciju njihove društvene uloge. Stoga, kao i svi moderni obrambeni sustavi u drugim državama, prvenstveno Oružane snage Republike Hrvatske, ali i druge obrambene institucije, moraju razvijati obilježja multisvrhovitosti.

a) Bez obzira na trenutno stanje i trendove sigurnosnih uvjeta u medunarodnoj zajednici, obrana ce i u buducnosti biti neizostavna i važna komponenta nacionalne sigurnosti svake države, pa tako i Republike Hrvatske. Nacionalna sigurnost u suvremenim uvjetima obuhvaca niz podrucja društvenih nastojanja i djelovanja – od ekonomije, politike, znanosti/tehnologije i vanjske politike, do obrazovanja, kulture, ekoloških pitanja ili zaštite i sigurnosti gradana. Stoga, obrana vec danas nije najvažnija – pogotovo ne jedina – komponenta nacionalne sigurnosti, a posebno to nece biti u buducnosti. Stanje nacionalne sigurnosti odredene države i njena važnost u medunarodnim odnosima sve više ce ovisiti o stanju i perspektivnosti njenog gospodarstva te tehnološkoj i znanstvenoj razvijenosti. Medutim, obrana – a posebno oružane snage kao njena okosnica – svojim postojanjem i sudjelovanjem u mirotvornim akcijama i združenim vježbama pomažu odvracanju od agresije i prisile, grade savezništva i promicu regionalnu stabilnost. U krajnjem slucaju, ako bi došlo do pogoršanja sigurnosnog okružja i ponovne ratne opasnosti, one služe kao »krajnje sredstvo obrane«. Prema tome, obrana Republike Hrvatske ce i dalje predstavljati jednu od neizbježnih državnih i društvenih funkcija, a obrambeni sustav, i u okviru njega oružane snage – jedan od instrumenata države, vlasti i politike za ocuvanje nacionalnog suvereniteta.

b) U najširem društvenom kontekstu, obrambeni sustav, a posebno Oružane snage Republike Hrvatske, predstavljaju specificnu društvenu instituciju. One nasljeduju tradicije nacionalne svijesti, ponosa i vojnickih vještina stecenih u nedavnoj borbi za slobodu i samostalnost u Domovinskom ratu, kao i tradicije svih borbi prethodnih generacija hrvatskog naroda za vlastiti opstanak, slobodu i neovisnost u burnim povijesnima dogadanjima na prostoru Jugoistocne Europe. Takve vrijednosti i dalje ce se njegovati kod pripadnika mlade generacije koji ce pristupati Oružanim snagama Republike Hrvatske. Oružane snage oblikovat ce se i razvijati kao društvena institucija koja ce davati puni doprinos u razvijanju nacionalne svijesti, ponosa i samopouzdanja, ne samo kod vlastitih pripadnika, nego i društvu u cjelini. Takoder, Oružane snage Republike Hrvatske trebaju postati institucija koja ce maksimalno razvijati temeljne vojnicke vrline kao što su: hrabrost, odgovornost, profesionalizam, samodisciplina, strucna kompetentnost, i dr., po kojima ce njihovi pripadnici biti prepoznatljivi od strane društva.

Prema tome, Oružane snage nisu samo vojni instrument civilne vlasti. One su izraz države i društva kakvo jesmo, oslonac su samopouzdanja u medunarodnim odnosima te jedan od pokazatelja pomocu kojeg se može ocjenjivati naše buduce medunarodne namjere.

c) Iako ce temeljna uloga Oružanih snaga Republike Hrvatske i dalje biti prvenstveno obrambena, one, pripremama i sudjelovanjem u tzv. »netradicionalnim zadacama«, trebaju dokazati svoju višestruku društvenu korisnost u mirnodopskim uvjetima. Bilo bi neracionalno da se mocna vojna organizacija odnosno njeni operativni potencijali i ekspertiza kojom raspolažu njeni kadrovi ne stave, pod jasnim i zakonom definiranim uvjetima, u službu najšireg spektra sigurnosnih potreba društva u mirnodopskim uvjetima. Stoga Oružane snage Republike Hrvatske imaju višestruku ulogu. Uz temeljnu odgovornost za odvracanje od agresije te obranu stanovništva i teritorija u slucaju vanjske agresije, one su dužne sudjelovati i u planiranju, pripremama i provedbi operacija zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara u slucajevima elementarnih nepogoda i drugih katastrofa, kada razmjeri istih nadilaze mogucnosti namjenskih institucija. Isto tako, one ubuduce trebaju razviti svestrane sposobnosti za angažiranje u izvanrednim i kriznim situacijama u zemlji u kojima su, zbog razlicitih uzroka, u vecoj mjeri ugroženi sigurnost ljudi i materijalnih dobara.

d) Iako je doprinos Oružanih snaga sigurnosti Republike Hrvatske neosporan, njihova izgradnja i održavanje zahtijevaju angažman znatnih sredstava. Kao institucija koja zapošljava veliki broj ljudi i ima na raspolaganju znacajan dio proracunskih sredstava, Oružane snage Republike Hrvatske predstavljaju važan cimbenik gospodarskog i financijskog sustava. Kupnjom roba široke potrošnje i korištenjem usluga one pridonose zapošljavanju domacih gospodarskih i ljudskih kapaciteta. Ovi aspekti funkcioniranja i razvoja vojne organizacije ubuduce ce biti još jasnije postavljeni. Oružane snage Republike Hrvatske trebaju postati pouzdan partner svim gospodarskim subjektima, koji se odgovorno odnosi prema dogovorenim i preuzetim obvezama. Takoder, racionalno i višestrano komponirana politika i planiranje teritorijalnog razmještaja Oružanih snaga Republike Hrvatske mogu postati cimbenici prostornog i socio-ekonomskog razvoja Republike Hrvatske.

e) Kao potencijalni narucitelj i potrošac posebnih vojnih sredstava i opreme, Oružane snage Republike Hrvatske predstavljaju subjekt i cimbenik održavanja i poticanja razvoja domace vojne industrije. U okviru toga, a s obzirom na visoke znanstvene i tehnološke domete na koje se oslanja suvremena vojna proizvodnja, oružane snage imaju i ulogu cimbenika znanstvenog i tehnološkog razvoja društva. Pri definiranju razvojnih planova i programa treba se, izmedu ostalog, uzimati u obzir i mogucnosti ocuvanja i poticanja razvoja domace tehnologije i industrije za vojne potrebe.

f) Suvremene oružane snage i ukupni obrambeni potencijali angažirani su u širokom spektru aktivnosti »obrambene diplomacije« te u razlicitim medunarodnim humanitarnim i mirovnim misijama. Ovakvim medunarodnim aranžmanima razvija se i ucvršcuje povjerenje i sigurnost medu državama, izgraduje se sigurno i stabilno okružje u kojemu je ogranicen prostor za primjenu sile i nasilno rješavanje sporova, zašticuju se i spašavaju ljudski životi, ublažavaju patnje i umanjuju materijalni gubici. Na taj nacin stvaraju se pretpostavke na osnovi kojih oružane snage, iako (još uvijek) primarno namijenjene za tradicionalne vojne zadace, postupno prerastaju u instituciju koja aktivno doprinosi miru, stabilnosti i sigurnosti. Suvremeni izvori ugrožavanja nacionalne i medunarodne sigurnosti takve su prirode da im se niti jedna država, a pogotovo mala država s ogranicenim resursima, ne može sama uspješno suprotstavljati. Stoga se medusobna suradnja država na podrucju sigurnosti i obrane namece kao novi izazov i prilika, a oružane snage u takvim uvjetima dobivaju novu ulogu. One postaju jedno od sredstava suvremene »obrambene diplomacije«, odnosno doprinose održavanju kvalitetnih medudržavnih veza u regionalnim i saveznickim aranžmanima. To posebno pogoduje razvijanju pretpostavki za pouzdana obrambena partnerstva i savezništva. U takvom okružju stvaraju se pretpostavke za blagovremenu i odgovarajucu pomoc i potporu bilo kojoj državi u slucaju njezina suocavanja sa sigurnosnim problemima.

Republika Hrvatska procjenjuje da je njena sigurnost, danas i ubuduce, nerazdvojno povezana sa sigurnošcu i perspektivama neposrednog okružja, Europe i medunarodne zajednice u cjelini. Stoga ce ona, sukladno mogucnostima, odnosno raspoloživim resursima, vlastite oružane snage razvijati i osposobljavati tako da mogu pružiti primjereni doprinos medunarodnim nastojanjima održavanja mira, stabilnosti i sigurnosti. Medunarodnim sigurnosnim aranžmanima poboljšavat ce se stupanj sigurnosti u okružju, u smislu smanjenja vjerojatnosti napada na Republiku Hrvatsku i povecanja perspektiva potpore drugih država ako bi do takvog napada došlo. Takvi aranžmani doprinosit ce i razvoju bliskijih veza na drugim podrucjima medunarodne aktivnosti.

2.3. Strategijske opcije odgovora na ugroŽavanja vojne prirode

Izazovi po sigurnost Republike Hrvatske u razdoblju na koje se odnosi ova Strategija, izvjesni su. Medutim, teško je tocno predvidjeti kako ce svijet ili neposredno okružje izgledati 2015. godine. To je moguce samo u granicama prihvatljivog rizika, kako bi se izgradile pretpostavke za planiranje primjerenih obrambenih rješenja i ponašanja. Procjena globalnih dogadanja i njihovih sigurnosnih implikacija prepoznaje tri moguca opca scenarija. Svijet može ostati isti kao što je danas, postati još nestabilniji i opasniji, ili pak sigurniji. Prva opcija je najvjerojatnija i ona podrazumijeva zadržavanje relativne globalne stabilnosti, ali uz postojanje niza potencijalnih i aktivnih regionalnih i lokalnih kriznih žarišta – koja mogu biti, u vecoj ili manjoj mjeri, pod kontrolom, odnosno eskalirati u manje ili vece otvorene sukobe.

Neposredno regionalno okružje Republike Hrvatske takoder može varirati u okviru tri opca scenarija: (1) nepromijenjeno stanje okružja – relativna stabilnost; (2) pogoršanje – sve do mogucnosti izbijanja otvorenih sukoba koji izravno ili neizravno mogu utjecati na sigurnost, odnosno povredu suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske te (3) poboljšanje stanja – zbog ocekivanog širenja NATO-a, kao i demokratizacije politickih sustava i poboljšanja gospodarskog stanja zemalja u regiji.

Sukladno takvom opcem sagledavanju, definirana su tri scenarija stanja medunarodnog okružja relevantna za strategijsko planiranje:

1) relativna strategijska stabilnost,

2) ugrožavanje sigurnosti Republike Hrvatske kao rezultat narastanja regionalne nestabilnosti, te

3) ugrožavanje sigurnosti Republike Hrvatske kao refleksija poremecaja globalne strategijske stabilnosti i oružanih sukoba iz svjetskog okružja.

Pored toga, kao posebni scenariji relevantni za strategijsko planiranje obrane, razmatrani su:

4) stanje neposredne ugroženosti – kao stanje sigurnosnog okružja Republike Hrvatske ili stanje u državi, te

5) stanje u zemlji nastalo u slucaju prirodnih, tehnicko-tehnoloških i drugih nesreca vecih razmjera.

Na temelju ovih planskih scenarija razvijeni su opci strategijski odgovori Republike Hrvatske vezani za planiranje i uporabu njenih obrambenih potencijala, koji ce se dalje razradivati kroz specificnije planske dokumente.

a) Nepromijenjeno stanje okružja odnosno relativna strategijska stabilnost najvjerojatniji je scenarij koji približno odgovara sigurnosnoj situaciji u kojoj se Republika Hrvatska nalazi u ovom trenutku. Ona nikada nije bila povoljnija, poglavito što se tice situacije i procesa u podrucju europske sigurnosti, ali i situacije u regiji. Unatoc nekim još neriješenim politickim i sigurnosnim pitanjima medu državama, nazocnošcu jakih medunarodnih snaga i koncentracijom politickih i drugih mjera medunarodne zajednice usmjerenih na njihovo politicko rješavanje, situacija u regiji je u velikoj mjeri pod kontrolom.

Iz tih razloga, procjenjuje se da Republici Hrvatskoj u dogledno vrijeme ne prijeti oružana agresija, bilo iz užeg, bilo iz širega sigurnosnog okružja. Štoviše, stanje sigurnosti Republike Hrvatske – promatrano u odnosu na promjene na vanjskopolitickom planu – kontinuirano je u poboljšanju.

To ne znaci da se funkcija obrane može relativizirati, odnosno da ne treba poklanjati vecu pažnju daljnjem razvoju obrambenog sustava. Obrambeni potencijali su instrument i sredstvo politike i moraju se razvijati primjerno vojnim potencijalima, a ne trenutnim politikama drugih država u regiji. Kako se obrambene sposobnosti ne mogu razviti u kratkom vremenu (npr. u razdoblju od pogoršanja sigurnosno-politicke situacije do izbijanja ratnog sukoba), te s obzirom da se mogucnost vojne agresije na Republiku Hrvatsku ne može bezuvjetno eliminirati, postojece obrambene sposobnosti bitno je kontinuirano održavati i unapredivati do razine spremnosti koja ce jamciti ispunjavanje njihovih temeljnih zadaca. Pored toga, u kontekstu vec otvorenog procesa približavanja medunarodnim obrambenim savezima, Republika Hrvatska ce od strane država clanica tih saveza, kao saveznica i partner, biti prihvacena samo pod uvjetima samostalnog ostvarivanja obrane te, istovremeno, prema mogucnostima participiranja u aktivnostima tih saveza.

Dobrobiti kolektivne obrane ne mogu se samo eksploatirati, bez istovremenog ulaganja i odgovornog odnosa prema obvezama koje clanstvo u obrambenim savezima zahtijeva. Republika Hrvatska ce, uz preuzimanje odgovornosti za vlastitu sigurnost, aktivnim doprinosom stabiliziranju sigurnosnih prilika u regiji podupirati nastojanja medunarodne zajednice na putu jacanja uzajamnog povjerenja izmedu država u užem, te medunarodnog mira i sigurnosti u širem smislu. Aktivno clanstvo u Programu partnerstvo za mir kao i brojni bilateralni sporazumi o vojnoj suradnji otvorili su Republici Hrvatskoj nove mogucnosti po svim pitanjima jacanja vlastitoga sigurnosnog položaja, ali i izazove vezane uz aktivno participiranje u aktivnostima medunarodne zajednice.

Investicijama u podrucju obrane, od onih kapitalnih u borbene sustave do osoblja i organizacije, osigurat ce se pretpostavke za punu kompatibilnost i interoperabilnost s oružanim snagama i obrambenim sustavima drugih demokratskih država po svim pitanjima potencijalno zajednickog obrambenog djelovanja. S obzirom na to da Republika Hrvatska vlastitu sigurnost i obranu promišlja kroz interakcije obrambenih organizacija demokratskih država, razvijat ce sve organizacijske sposobnosti potrebne za uspješno zajednicko djelovanje. Nacionalnim zakonodavstvom, prihvacanjem standardnih akata medunarodnog prava te akata i inicijativa kojima se poticu konkretni oblici suradnje država u podrucju obrane, Republika Hrvatska ce doprinositi ostvarivanju i razvoju novih oblika zajednickoga djelovanja pri pružanju pomoci drugim državama u slucaju kriznih situacija koje zahtijevaju urgentnu i strucnu pomoc medunarodne zajednice.

Trenutno stanje operativnih obrambenih sposobnosti faktor je koji, zajedno s odredenim organizacijskim i personalnim problemima, Republici Hrvatskoj ogranicava ukljucivanje u aktivnosti medunarodne zajednice. Medutim, ostvarivanje, ovog neosporno bitnog cilja Republike Hrvatske, nece se dovesti pod znak pitanja. Umjesto toga, postupno ce se povecavati trenutno ogranicene mogucnosti.

b) Pogoršanje stanja – ugrožavanje sigurnosti Republike Hrvatske kao rezultat narastanja regionalne nestabilnosti. Unatoc izuzetno visokim politickim i sigurnosnim »investicijama« medunarodne zajednice u države koje su regionalni susjedi Republike Hrvatske u Jugoistocnoj Europi, one su i dalje potencijalni izvori regionalne sigurnosne nestabilnosti. Pitanja implementacije, revizije i/ili zastoja u provedbi te daljnje perspektive Daytonskog sporazuma, kretanje procesa demokratizacije u SRJ kao i razvoj buducih odnosa izmedu Srbije i Crne Gore, mandata NATO-snaga u rješavanju problema Bosne i Hercegovine, Kosova i Makedonije – samo su neka od otvorenih pitanja na temelju kojih se mogu razviti konkretni scenariji ugrožavanja sigurnosti Republike Hrvatske. Primjerice, sigurnost Republike Hrvatske može biti neposredno ugrožena oružanim gradanskim sukobom u nekoj od susjednih država na jugoistoku, medudržavnim sukobom, ekonomskom krizom, izbjeglickom krizom, terorizmom, organiziranim kriminalom, proliferacijom naoružanja i dr. Sve dok države u regiji ne provedu cjelovite strukturne reforme po ugledu na standarde EU, ta ce regija biti sigurnosno nestabilna te potencijalno podrucje s kojeg Republika Hrvatska može biti neposredno ili posredno ugrožena do mjere koja ce zahtijevati primjerenu obrambenu reakciju.

To podrazumijeva potrebu za strategijskim odgovorom na ugrožavanja iz regionalnog okružja, prvenstveno vlastitim snagama i sredstvima. Takvo opredjeljenje je, s jedne strane, preduvjet smanjenja potencijalnih sigurnosnih rizika, a s druge strane, ono predstavlja konkretan izraz nastojanja za ispunjenjem kriterija vjerodostojnoga vojnog partnerstva s drugim demokratskim državama. Takoder, ono predstavlja i doprinos regionalnoj stabilnosti – u smislu izbjegavanja nastajanja »sigurnosnog vakuuma«. To, prirodno, ne znaci odricanje od medunarodne potpore niti od partnerske i saveznicke pomoci u slucaju izloženosti ugrožavanjima.

Sposobnost samostalnoga vjerodostojnog odgovora na moguca vojna ugrožavanja iz regionalnog okružja nije jedini kriterij za dimenzioniranje konkretnih obrambenih sposobnosti, nego predstavlja osnovu za odredivanje optimalnoga strategijskog zahtjeva.

c) Pogoršanje stanja – ugrožavanje sigurnosti Republike Hrvatske kao refleksija poremecaja globalne strategijske stabilnosti i oružanih sukoba iz svjetskog okružja. Unutar ove opcije razradeno je više scenarija pri cijoj su izradi uzeti u obzir: a) razliciti moguci uzroci nastajanja sukoba, od ekonomskih do civilizacijskih; b) potencijalno rizicne lokacije na kojima mogu nastati sukobi, od kojih je jedno od mogucih inicijalnih žarišta i jugoistok Europe; c) konvencionalni sukobi razlicitog intenziteta, ali i mogucnost prijetnje uporabom nuklearnog oružja; d) perspektive razvoja uloge sile u rješavanju problema u medunarodnim odnosima, e) perspektive postojecih sigurnosnih saveza i organizacija kolektivne obrane, kao i procjene mogucnosti stvaranja novih suparnickih blokova i dr. Svi razmatrani scenariji ukazuju da bi sigurnost Republike Hrvatske bila ugrožena neovisno o mjestu, uzrocima i karakteru sukoba na globalnoj razini. Naravno, ovisno o žarištu sukoba, njegovu intenzitetu i karakteru moguci su razliciti konkretni oblici ugrožavanja. Ugroženost varira od relativno manjih posljedica produciranih odredenim refleksijama sukoba do mogucnosti neizbježnoga dubljeg ukljucivanja u sukob – uslijed nepovoljnog razvoja razlicitih cimbenika i posljedica sukoba za interese Republike Hrvatske. Bez obzira na samu gradaciju konkretnih posljedica po nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske, zakljucci razmatranja scenarija ukazuju da bi – zbog nepredvidljivog razvoja eventualnih sukoba, velicine sukobom obuhvacenog podrucja, broja te ekonomske i vojne snage ukljucenih država, kao i složenih politickih odnosa potencijalno sukobljenih strana – Republika Hrvatska teško u potpunosti izbjegla posljedice takvih dogadaja.

Uzimajuci u obzir objektivne mogucnosti razvoja vlastitih obrambenih sposobnosti, jasno je da Republika Hrvatska ne bi bila u stanju samostalno zadovoljiti sve svoje obrambene potrebe koje proizlaze iz ovog scenarija. Stoga joj se, kao optimalno i jedino moguce, namece rješenje savezništva, odnosno kolektivne obrane u zajedništvu s drugim demokratskim državama. Zato izgradnja pouzdanih obrambenih savezništava, tj. pristupanje vjerodostojnim sigurnosnim organizacijama razvijenih demokratskih država, predstavlja važne sastavnice strategijskog obrambenog koncepta.

d) Stanje neposredne ugroženosti – kao stanje sigurnosnog okružja Republike Hrvatske ili stanje u državi – zahtijevalo bi angažiranje svih raspoloživih društvenih resursa, ukljucujuci potencijale obrambenog sustava. Ista je situacija i sa stanjem u zemlji koje mogu izazvati prirodne, tehnicko-tehnološke i druge nesrece vecih razmjera. Iako se za takve situacije primarno organiziraju i pripremaju posebne, namjenske snage (odnosno službe) kojima su zaštita i spašavanje temeljna podrucja nadležnosti, institucije obrambenog sustava moraju preuzeti svoj dio odgovornosti i angažirati se kada složenost situacije prelazi kapacitete i mogucnosti redovnih snaga. Zahtjev za uspješnim odgovorom na takve situacije podrazumijeva dimenzioniranje angažiranja obrambenih potencijala sukladno stupnju složenosti situacije i uspješnosti djelovanja namjenskih snaga. To znaci njihovo angažiranje na širokoj skali – od razine simbolicnog sudjelovanja pojedinim logistickim kapacitetima, do šireg angažiranja vojnih postrojbi u neborbenim i borbenim aktivnostima. S obzirom na njihovu temeljnu ulogu, Oružane snage Republike Hrvatske nacelno se u ovakvim aktivnostima angažiraju samo kada posljedice dogadanja prerastaju operativne sposobnosti redovnih namjenskih institucija.

Strategijski važan aspekt priprema, odnosno planiranja i organiziranja institucija obrambenog sustava za ovakve situacije sadržan je u pristupu prema kojemu ova vrsta zadaca ne utjece na velicinu, obilježja i strukturu obrambenih snaga. One se oblikuju sukladno zahtjevima koji proizlaze iz prethodnih scenarija moguceg angažiranja. Potrebe za sposobnostima koje proizlaze iz scenarija stanja neposredne ugroženosti i nesreca osiguravat ce se dopunskim programima opremanja i obuke tako oblikovanih snaga.

3. strategijski koncept

Republika Hrvatska svoj strategijski obrambeni koncept razvija na temelju sagledavanja opcih obrambenih ciljeva, nove, proširene društvene i medunarodne uloge svojih obrambenih potencijala te sagledavanjem objektivnih funkcionalnih zahtjeva i realnih mogucnosti odgovora na scenarije sadašnjih i buducih sigurnosnih izazova. U okviru prethodno razmatranih planskih scenarija namecu se sljedece strategijske opcije odgovora Republike Hrvatske koje zadovoljavaju kriterij primjerenosti pojedinim situacijama:

1) uspješan odgovor na vojne izazove globalnog karaktera može osigurati samo udruživanje s drugim demokratskim državama – kako u aktivnom oblikovanju sigurnosnog okružja, tako i u pripremi i uporabi obrambenih potencijala,

2) na vojne izazove regionalnog karaktera može se uspješno odgovoriti: u preventivnom smislu – angažiranjem obrambenih potencijala; u oblikovanju sigurnosnog okružja – u sklopu regionalnih i bilateralnih sigurnosnih inicijativa; u obrambenom smislu – izgradnjom i uporabom vlastitih obrambenih sposobnosti, uz potencijalno oslanjanje na medunarodnu potporu i pomoc,

3) funkcionalni odgovori na stanje neposredne ugroženosti i stanja izazvanih nesrecama ne predstavljaju posebnu funkcionalnu opciju koja determinira primarna strategijska rješenja.

Preslikana u realne uvjete ostvarivanja obrambene funkcije, odnosno kreiranja i izgradnje buducih obrambenih potencijala, ova strategijska opredjeljenja oblikuju se u koncept djelovanja u miru i u slucaju rata. Strategijski obrambeni koncept odgovara na pitanje kako ce Republika Hrvatska, s realno raspoloživim snagama, realizirati temeljnu obrambenu zadacu – osiguranje neovisnosti i teritorijalnog integriteta u odnosu na ugrožavanja vojne prirode. U razdoblju na koje se odnosi ova Strategija, Republika Hrvatska opredjeljuje se za sljedeci obrambeni koncept:

– u miru – izgradnja pouzdanog partnerstva i savezništva te doprinos oblikovanju povoljnog sigurnosnog okružja,

– u uvjetima rata i napada na državni teritorij – odlucna obrana teritorija vlastitim snagama, uz oslanjanje na partnersku i saveznicku pomoc.

U realizaciji ovakvog koncepta primarnu i odlucujucu ulogu imaju vlastite obrambene sposobnosti i potencijali. Oni su najpouzdaniji oslonac vlastite obrane. Medutim, oni su ujedno i osnova razvijanja povoljnih uvjeta i pretpostavki za realizaciju i funkcionalnost obrambenog sustava u odnosu na ostale sigurnosne izazove za Republiku Hrvatsku. Kada je rijec o klasicnoj obrambenoj funkciji, obrambeni potencijali ne izgraduju se samo zato da bi cekali na svoju uporabu u eventualnom ratu, odnosno napadu na državni teritorij. Oni moraju biti stavljeni u službu prevencije sukoba i kriza, zajedno s obrambenim potencijalima drugih demokratskih država. Stoga je moto ove strategije – kroz suradnju, povjerenje i partnerstvo – do stabilnosti i sigurnosti.

Naglasak ove Strategije je na postizanju sigurnosti kroz suradnju i zajednicko oblikovanje sigurnosnog okružja u cilju prevencije sukoba i izgradnje stabilnosti. To znaci da je strategijski pristup Republike Hrvatske defenzivan – što jedino i može biti legitimno i vjerodostojno opredjeljenje za malu državu. Iz njega proizlazi jasno opredjeljenje da Republika Hrvatska nece borbeno uporabiti oružanu silu, osim za obranu vlastitog suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Medutim, ako do takve uporabe dode, ona mora biti vjerodostojna, odlucna i ucinkovita. Dakle, ona mora slomiti volju za nastavkom agresije svakom protivniku. To ukljucuje i zahtjev za raspolaganje sposobnostima za vodenje ofenzivnih operacija po dubini borbenog rasporeda agresorovih snaga.

S obzirom na kooperativni pristup medunarodnoj sigurnosti, vlastiti obrambeni potencijali i sposobnosti samo su jedna od obrambenih komponenti na koje Republika Hrvatska racuna u uvjetima rata i napada na državni teritorij. Osloncem na respektabilne vlastite obrambene potencijale i doprinos Republike Hrvatske medunarodnoj stabilnosti i sigurnosti u mirnodopskom razdoblju, politika mora osigurati uvjete da se zemlja ni u kojoj strategijskoj situaciji ne nade zanemarena od strane drugih demokratskih država koje raspolažu mocnim sigurnosnim mehanizmima, a pogotovo ne u medunarodnoj izolaciji. Samo ovako postavljena strategijska opredjeljenja pribavljaju osnovu za postizanje zahtjevanog »punog spektra« obrambenih sposobnosti.

4. Vizija i koncept obrambenog sustava REPUBLIKE HRVATSKE

4.1. Provedbeni obrambeni ciljevi

Opci obrambeni ciljevi definirani u poglavlju 2 dugorocnog su karaktera te, kao takvi, neupitni, bez obzira na trenutne sigurnosne okolnosti i raspoložive resurse. Kao mala država s ogranicenim resursima, Republika Hrvatska pri njihovoj razradi i implementaciji cini razliku izmedu ciljeva koje može realizirati u okvirima vlastitih mogucnosti i ciljeva koje može realizirati samo u bliskoj suradnji s drugim demokratskim državama. Isto tako, prilikom njihovog uoblicavanja i razrade u obzir su uzeti: nova, proširena, društvena i medunarodna uloga obrambenih potencijala, rezultati analize funkcioniranja i postupanja u okviru pojedinih planskih scenarija te realno raspoloživi resursi. Sukladno navedenom, konkretni provedbeni ciljevi prema kojima su usmjerena nastojanja obrambenih institucija Republike Hrvatske u razdoblju na koje se odnosi ovaj dokument su:

– izgradnja ucinkovitoga obrambenog sustava, sposobnog odgovoriti na trenutne i buduce sigurnosne izazove vojne prirode,

– oblikovanje obrambenog sustava kao oslonca i cimbenika daljnjega demokratskog razvoja,

– povecanje sposobnosti institucija obrambenog sustava za funkcionranje u neposrednoj ugroženosti, prirodnim, tehnicko-tehnološkim i drugim nesrecama veceg razmjera te drugim kriznim situacijama,

– aktivan doprinos obrambenih potencijala Republike Hrvatske razvijanju povoljnoga sigurnosnog okružja,

– razvijanje pouzdanih partnerskih i saveznickih odnosa s obrambenim institucijama prijateljskih demokratskih država,

– ispunjenje potrebnih uvjeta za prikljucivanje Euro-atlantskim sigurnosnim i obrambenim integracijama na obrambenom podrucju.

Izgradnja ucinkovitoga vlastitoga obrambenog sustava apsolutno je prioritetan obrambeni cilj iz ove kategorije. Tek na osnovi njegova ostvarenja mogu se realizirati i preostali ciljevi i tek uz njegovo ostvarenje oni dobivaju svoj puni smisao.

Povijesno iskustvo razvoja medunarodnih odnosa upozorava na potrebu opreza glede dugorocne prosudbe sigurnosnog okružja. Postojece politicke prilike, odnosno stanje sigurnosnog okružja mogu se, dugorocno gledano, pogoršati do mjere u kojoj cak i mogucnost uporabe oružanih snaga nije iskljucena. Svaka ozbiljna politika mora racunati na takve mogucnosti i mora se za njih pripremati. Zato se moraju održavati i pažljivo razvijati primjerene obrambene snage. Obrambene snage ciji bi razvoj bio zanemaren ne mogu se brzo izgraditi ako bi došlo do naglog pogoršanja situacije. Zaokret i pogoršanje mogu nastupiti u vremenskom razdoblju puno kracem od onoga koje je potrebno za revitaliziranje zanemarenih obrambenih institucija. Razvoj potrebnih vojnih potencijala je vrlo kompleksno pitanje koje zahtijeva dugo vremensko razdoblje proizvodnje, odnosno nabave i implementacije moderne opreme i naoružanja te usavršavanja organizacije i vještina.

Održavanje i razvoj obrambenih sposobnosti u miru ima još jednu ulogu. Oni smanjuju mogucnost rata, odnosno vjerojatnost izloženosti agresiji. Takoder, sposobnost za vlastitu obranu povezana s doprinosom u izgradnji sigurnosnog okružja pridonosi opcem respektiranju od strane dugih medunarodnih cimbenika, kao važnoj komponenti u svim vrstama medusobne suradnje.

Obrambeni sustav oblikovat ce se tako da može djelovati kao oslonac i cimbenik daljnjega demokratskog razvoja hrvatskog društva. To, prije svega, znaci unapredivanje civilno-vojnih odnosa, u cemu prioritet ima stabilnost i ucinkovitost demokratskog nadzora nad Oružanim snagama. Pretpostavka za to je da se jasno definiraju i razgranice nadležnosti institucija civilne vlasti na podrucju obrane, a i da te institucije, potom, preuzmu aktivne uloge i odgovornosti u praksi. S druge strane, obranu tj. obrambene institucije treba oblikovati i izgradivati kao izraz hrvatskoga društvenog bica – na pozitivnim tradicijama te u skladu s temeljnim obilježjima i strukturom društva.

Povecanje sposobnosti institucija obrambenog sustava za angažiranje u neposrednoj ugroženosti, prirodnim, tehnicko-tehnološkim i drugim nesrecama vecih razmjera te drugim kriznim situacijama predstavlja izraz njihove proširene društvene uloge, ali i racionalizacije obrambeno-zaštitnog organiziranja društva. Obrambeni resursi moraju biti stavljeni u službu šire zaštitne funkcije, bez obzira na njihovu primarnu obrambenu ulogu. To implicira povecani naglasak na osposobljavanju, prije svega Oružanih snaga Republike Hrvatske, za djelovanje u »netradicionalnim zadacama«, uspostavu integralnog sustava civilno-vojnoga kriznog planiranja i upravljanja te organiziranje i osposobljavanje za najširi spektar sigurnosnih zadaca u neposrednoj opasnosti i drugim kriznim situacijama.

Republika Hrvatska uocava esencijalnu važnost aktivnog oblikovanja sigurnosnog okružja od strane miroljubivih demokratskih snaga medunarodne zajednice. Stabilno okružje preduvjet je mira, stabilnosti i sigurnosti za sve države i narode. Ono predstavlja ambijent u kojemu se sporna pitanja rješavaju mirnim putem i u kojemu se ne može nekažnjeno upotrebljavati sila protiv drugih država i naroda.

Države pridonose oblikovanju sigurnosnog okružja sukladno svojim interesima i prioritetima, a na temelju svojih ukupnih raspoloživih mogucnosti. Interesi, prioriteti i raspoložive mogucnosti Republike Hrvatske, upucuju na imperativ pažljivog planiranja pri ukljucivanju u rješavanje medunarodnih sigurnosnih pitanja. Sigurnosni interesi Republike Hrvatske, a time i njena nastojanja da pridonosi oblikovanju sigurnosnog okružja, prvenstveno su vezani za naše neposredno i regionalno okružje. Sigurnosna pitanja i krize koji su bliži teritoriju Republike Hrvatske, odnosno koje izravno utjecu na nacionalnu sigurnost važniji su od udaljenih kriza i sukoba koje nemaju takav utjecaj. To ne znaci potpuno iskljucivanje iz globalnih sigurnosnih nastojanja i aktivnosti, vec dimenzioniranje doprinosa Republike Hrvatske u tom aspektu primjereno objektivno raspoloživim mogucnostima. U provedbenom aspektu za Republiku Hrvatsku su prihvatljive prvenstveno mirovne misije pod vodstvom NATO-a i, ubuduce, EU-a. Sudjelovanjem u takvim operacijama i prije samog uclanjenja Republike Hrvatske ce potvrdivati svoje cvrsto opredjeljenje za uclanjenje te stjecati važna partnerska iskustva. Isto tako, ove organizacije, u operativnom smislu, najbolje mogu osigurati uspješno upravljanje i vodenje mirovnih operacija. Partnerstvo je temeljno nacelo angažiranja koje podrazumijeva i sudjelovanje u zajednicki formiranim postrojbama – prije svega u regionalnim aranžmanima kao što su MLF i CENCOOP.

Razvijanje partnerskih i saveznickih odnosa s obrambenim institucijama prijateljskih demokratskih država predstavlja strategijski važnu komponentu hrvatske obrane. Samo pouzdanim partnerskim i saveznickim aranžmanima Republika Hrvatska, kao mala država s ogranicenim raspoloživim obrambenim resursima, može osigurati puni spektar obrambenih sposobnosti. Stoga, obrambene institucije drugih demokratskih država – nacionalne i medunarodne – predstavljaju naše potencijalne »prirodne« saveznike. Takoder, putem takvih aranžmana naše snage dokazivat ce se i kao jedan od instrumenata nacionalne politike za razvijanje pouzdanih ukupnih medunarodnih veza i politika. Medu razlicitim putovima razvijanja partnerskih i saveznickih odnosa, posebno se istice angažiranje vlastitih obrambenih potencijala u aktivnostima medunarodne suradnje te razlicitim medunarodnim misijama. To je još jedna potvrda važnosti i aktualnosti ovih aktivnosti kao konstitutivne sastavnice obrambenog koncepta.

Djelovanje u smjeru ispunjenja uvjeta za prikljucenje i punopravno sudjelovanje u euroatlanskim sigurnosnim i obrambenim institucijama sastavni je dio nastojanja više institucija hrvatske vlasti. Obrana je samo jedno od podrucja koja imaju brojne obveze u tom opcem nacionalnom projektu. Uvjeti koje treba ispuniti na obrambenom podrucju razliciti su po prirodi i višeslojni – intelektualni, konceptualni, organizacijski, proceduralni, tehnicki i dr. Pritom je važno napomenuti da je usmjerenost prema ispunjenju tih uvjeta kompatibilna s našim strategijskim interesima i potrebama. Naime, oblikovanje i razvoj obrambenog sustava sukladno uvjetima kompatibilnosti i interoperabilnosti s euroatlanskim sigurnosnim i obrambenim institucijama pridonosi jacanju kvalitete i ucinkovitosti vlastitih obrambenih potencijala.

4.2. Vizija obrambenog sustava

Sukladno definiranim potrebama, ciljevima, mogucnostima i konceptu djelovanja, kao i provedenim analizama postojeceg stanja obrambenog sustava Republike Hrvatske i raspoloživih obrambenih resursa, kao finalno stanje obrambenog sustava koje treba postici u iducih 10 – 15 godina definiran je:

Obrambeni sustav sastavljen od visoko kompetentne vojne i civilne komponente, sposobnih za izvršenje šireg spektra nacionalnih i medunarodnih zadaca te prilagodljivih u odnosu na buduce sigurnosne izazove.

U okviru tako koncipiranog sustava, njegove temeljne komponente razvijat ce se prema sljedecem:

Ministarstvo obrane

Racionalno dimenzionirana i organizirana upravna institucija sposobna za primjenu modernih metoda integriranog upravljanja nadležna za uskladivanje funkcija civilne obrane te za upravljanje i provodenje demokratskog nadzora nad Oružanim snagama Republike Hrvatske.

Oružane snage Republike Hrvatske

Dobro organizirana, visoko profesionalna i moderna institucija sastavljena od profesionalnoga, pricuvnoga i rocnog dijela, koja je sposobna jamciti obranu države i izvršavati odgovarajuce mirnodopske zadace u zemlji i inozemstvu.

Civilna obrana

Skup dobro organiziranih i funkcionalno uskladenih institucija i sposobnosti, cijim djelovanjem se stvaraju pretpostavke za uspješno prevladavanje razlicitih vrsta kriznih situacija u mirnodopskim i ratnim uvjetima te osigurava ucinkovita potpora Oružanim snagama Republike Hrvatske u svim vrstama operativnog angažiranja.

4.3. Koncept obrambenog sustava

Koncept obrambenog sustava predstavlja rezultat temeljito provedene analize svih elemenata bitnih za strategijsko promišljanje obrane. Njime se nastoji osigurati optimalan integrirani odgovor u odnosu na vecinu izvora i oblika ugrožavanja. Zato njegova struktura izražava komplementarnost i medusobno ojacavajuci odnos komponenti unutar samog sustava, kao i perspektivu funkcionalnog povezivanja i uskladivanja s identicnim komponentama drugih država. Takvu interaktivnu poziciju na unutrašnjem i vanjskopolitickom planu u podrucju obrane, Republika Hrvatska može uspješno ostvariti samo konceptom integralne obrane. On podrazumijeva sinergijsko djelovanje instrumenata vojne i civilne komponente, pomocu kojih ce se ostvarivati obrana u konstitutivnom i operativnom smislu. Integralnost obrambenog sustava, kao njegovo temeljno obilježje, odnosi se, prvenstveno, na obrambena nastojanja na unutarnjem planu – i u mirnodopskim i u ratnim uvjetima. Paralelno ce se obilježja integralnosti djelovanja i organiziranja izgradivati na vanjskopolitickom planu – participiranjem dijela vlastitih obrambenih sposobnosti u djelatnostima instrumenata kolektivne sigurnosti i obrane – radi doprinosa zajednickim nastojanjima te povratnog stjecanja »sigurnosnih dividendi«.

Koncept obrambenog sustava predstavlja osnovu za obrambeno organiziranje i definiranje potrebnih operativnih sposobnosti. Obrana je djelatnost organizirana od strane države koja se provodi s ciljem obrane i zaštite od razlicitih vrsta ugrožavanja, a prije svega od ugrožavanja vojnim sredstvima. Lepeza ugrožavanja u suvremenim uvjetima iznimno je složena. Mogucnost nastajanja, ucestalost, a osobito velicina i sadržaj posljedica koje ugrožavanja mogu proizvesti, zahtijevaju primjerenu društvenu reakciju, koja se može kretati u rasponu od preventivnih do najradikalnijih reaktivnih mjera i postupaka. Za strategiju obrane bitni su nositelji reakcije, njihova organiziranost, opremljenost i osposobljenost za ucinkovito djelovanje u uvjetima koji prethode ugrožavanju, u tijeku ili nakon nastupanja ugrožavanja. Podrucje njihovog djelovanja precizno se planski razraduje svim neophodnim mjerama i postupcima, kako unutar vlastitih nadležnosti pojedinih nositelja unutar jedinstvenoga obrambenog sustava, tako i po svim pitanjima njihove medusobne suradnje.

Porezni obveznici ocekuju da institucije-nositelji obrambene funkcije budu dobro organizirane, dostatno opremljene, prilagodljive, osposobljene, ucinkovite, jeftine te, ukupno gledano, nenametljive u odnosu na druga podrucja društvenih interesa u mirnodopskim uvjetima. To sugerira, kao optimalno strategijsko rješenje – centraliziran sustav ustrojen na osnovi profesionalnih operativnih sposobnosti. Takav sustav ne bi zahtijevao angažiranje gradana, odnosno ne bi ih odvlacio od njihovih profesionalnih i radnih interesa. Prilikom razmatranja razlicitih opcija, logicno se nametnulo pitanje je li Republika Hrvatska u mogucnosti financirati tako koncipiran sustav. Takoder, može li ona u ovom trenutku – s obzirom na svoju velicinu, ogranicenja u resursima, proces tranzicije kroz koji prolazi, složen geopoliticki položaj i sigurnosno okružje – prihvatiti sve sigurnosne rizike koje implicira ovakvo opredjeljenje. Stoga se u ovom dokumentu, kao optimalno rješenje definira kombinirani oblik personalne popune temeljnih obrambenih institucija.

4.4. Misija, uloga i zadaCe OruŽanih snaga Republike Hrvatske

Oružane snage Republike Hrvatske temeljna su obrambena institucija i jedan od instrumenata za zaštitu ukupnih nacionalnih interesa i ciljeva hrvatskog društva. Kao takve, one ujedno predstavljaju cimbenik nacionalnog identiteta, snage, samopouzdanja i oslanjanja na vlastite sposobnosti u složenim uvjetima medunarodnih odnosa.

Punopravno clanstvo u euroatlantskim i europskim sigurnosno-obrambenim strukturama (NATO, EU), kao jedino pouzdano jamstvo sigurnosti i obrane od punog spektra mogucih ugrožavanja, može se postici samo dugorocno, odnosno, u najboljem slucaju, kroz nekoliko sljedecih godina. Do tada, Oružane snage Republike Hrvatske trebaju biti u stanju ispuniti složene sigurnosne i obrambene zahtjeve prijelaznog razdoblja približavanja tim strukturama. Zahtjevi za ispunjavanjem obrambene uloge u prijelaznom razdoblju namecu pristup oslanjanja na vlastite sposobnosti, te na dobiti stecene intenzivnom medunarodnom vojnom suradnjom i zajednickim naporima s drugim državama u izgradnji sigurnog i povoljnog okružja.

4.4.1. Uloga Oružanih snaga Republike Hrvatske

Sukladno Ustavu, Oružane snage Republike Hrvatske štite njezin suverenitet i neovisnost i brane njenu teritorijalnu cjelovitost. Ova, eksplicitno deklarirana uloga Oružanih snaga Republike Hrvatske, implicitno podrazumijeva i njihovu ulogu u odvracanju moguce oružane agresije na teritorij Republike Hrvatske, te drugih agresivnih postupaka, prijetnji i ucjena.

Pored temeljne uloge propisane Ustavom, politicka opredjeljenja za približavanje i ukljucivanje Republike Hrvatske u euro-atlantske integracije te za intenzivnije ukljucivanje u ocuvanje medunarodnog mira i sigurnosti, otvorila su nova podrucja angažiranja Oružanih snaga Republike Hrvatske. To je sudjelovanje u mirovnim i humanitarnim operacijama, upravljanju krizama te zajednickim vojnim vježbama s oružanim snagama drugih država. Isto tako, one ce biti ukljucene i u razlicite programe suradnje i partnerstva s oružanim snagama drugih demokratskih država, usmjerene na razvijanje medusobnog povjerenja i razumijevanja.

Oružane snage Republike Hrvatske mogu, u uvjetima predvidenima zakonom, obavljati i odredene zadatke u stanju neposredne ugroženosti, u prirodnim, tehnicko-tehnološkim i drugim nesrecama katastrofalnih razmjera te u drugim kriznim situacijama. One, takoder, imaju obvezu dnevnog sudjelovanja u zaštiti suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske, a mogu biti angažirane i u aktivnostima osiguranja infrastrukture i drugih materijalnih dobara – posebno onih važnih za obranu zemlje.

4.4.2. Zadace Oružanih snaga Republike Hrvatske

Zadace Oružanih snaga dijele se, uvjetno, na mirnodopske te zadace u neposrednoj ugroženosti i ratu.

4.4.2.1. Mirnodopske zadace

Oružane snage Republike Hrvatske imaju sljedece mirnodopske zadace:

1) izgradnja i održavanje stupnja borbene spremnosti primjerene ocjeni i procjeni strategijskih uvjeta i sigurnosnih potreba Republike Hrvatske,

2) sudjelovanje u zaštiti suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske,

3) poduzimanje operativnih mjera odgovora i neutralizacije ucinaka agresivnih ponašanja i postupaka vojne prirode od strane država ili drugih medunarodnih cimbenika,

4) sudjelovanje u mirovnim operacijama u razlicitim medunarodnim aranžmanima (UN, NATO/PfP, EU, »koalicije volje«), operacijama upravljanja krizama, te u razlicitim aktivnostima vojne suradnje usmjerenima na razvijanje partnerstva i povjerenja (posjeti, razgovori o sigurnosnim pitanjima, obuka, vježbe, razmjena osoblja, razvojni projekti i dr.),

5) promicanje medunarodne solidarnosti sudjelovanjem u medunarodnim humanitarnim operacijama, odnosno pružanju pomoci drugim državama u uvjetima prirodnih katastrofa i nesreca,

6) planske, organizacijske, tehnicke, kadrovske i doktrinarne pripreme, te osposobljavanje za sve vrste definiranih zadaca,

7) razvijanje interoperabilnosti s oružanim snagama država clanica vojno-politickih saveza kojima se Republika Hrvatska namjerava prikljuciti (NATO i buduce snage EU),

8) analiticko i studijsko pracenje te planske i organizacijske pripreme za ukljucivanje u vojne saveze, programe, stalne ili povremene multinacionalne snage i za formiranje zajednickih multinacionalnih postrojbi s prijateljskim zemljama,

9) pomoc redovnim službama i snagama zaštite i spašavanja, osiguranja infrastrukture i drugih materijalnih dobara, te zaštite državne granice na kopnu i moru i zraku,

10) materijalne i operativne pripreme za sudjelovanje te samo sudjelovanje u operacijama zaštite i spašavanja stanovništva i materijalnih dobara, pružanja humanitarne pomoci u prirodnim, tehnicko-tehnološkim i drugim katastrofama unutar zemlje – kada su ljudski životi i materijalna dobra ugroženi u mjeri koja prelazi sposobnosti i raspoložive resurse namjenskih institucija za zaštitu i spašavanje.

4.4.2.2. Zadace u neposrednoj ugroženosti i ratu

U eventualnoj neposrednoj ugroženosti nastaloj izravnim operativnim pripremama oružanih snaga druge države za poduzimanje postupaka i aktivnosti usmjerenih na povredu suvereniteta i neovisnosti Republike Hrvatske te u ratu, Oružane snage Republike Hrvatske imaju sljedece zadace:

1) brza mobilizacija i strategijski razvoj snaga u slucaju pogoršanja politicko-sigurnosnih prilika, odnosno u slucaju neposredne ugroženosti Republike Hrvatske stanjem u okružju – sukladno pripremljenim planovima operativne uporabe i trenutnoj strategijskoj situaciji,

2) održavanje povecanog stupnja borbene spremnosti na razinama potrebnim za ucinkovito odvracanje eskalacije potencijalnih agresivnih djelovanja, te kao oslonca za poduzimanje primjerenih diplomatskih akcija usmjerenih na otklanjanje opasnosti,

3) zaustavljanje prvoga strategijskog udara eventualnog napadaca i stvaranje uvjeta za potpunu mobilizaciju Oružanih snaga i svih ostalih obrambenih institucija,

4) ucinkovita aktivna obrana i prijelaz na ofenzivne operacije protiv cjelokupnih oružanih formacija koje su nositelji agresivnih djelovanja na teritorij Republike Hrvatske,

5) razbijanje glavnih agresorovih oružanih formacija i prisiljavanje na odustajanje od agresije,

6) izvodenje završnih operacija izbacivanja poraženih snaga agresora s teritorija Republike Hrvatske, ili prisiljavanje na predaju u okvirima definiranim medunarodnim ratnim pravom.

U neposrednoj ugroženosti nastaloj kao posljedica stanja u državi kada su, zbog oružanoga, teroristickog ili drugoga nasilnog djelovanja, dovedeni u pitanje neovisnost ili teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske, Oružane snage Republike Hrvatske bit ce angažirane samo iznimno – pod zakonom precizno definiranim uvjetima.

4.5. Uloga i zadaCe civilne obrane

Civilna obrana zasebna je komponenta obrambenog sustava Republike Hrvatske unutar definiranoga strategijskog koncepta integralne obrane. Cine je organizacijski, ljudski i materijalni potencijali specificnih nositelja obrambenih aktivnosti iz civilnog sektora. U funkcionalnom smislu, ova komponenta obrambenog sustava usmjerena je na osiguravanje svih potrebnih pretpostavki za ustrojavanje, opremanje, planiranje i stabilno financiranje obrane Republike Hrvatske, zaštitu i spašavanje ljudi i materijalnih dobara, olakšavanje preživljavanja stanovništva u uvjetima prirodnih, tehnicko-tehnoloških i drugih nesreca vecih razmjera, te na potporu Oružanim snagama Republike Hrvatske u svim uvjetima njihova operativnog djelovanja.

Aktivnostima civilne obrane, u slucaju bilo koje opcije mogucih ugrožavanja, osiguravaju se sljedece funkcije:

– upravljanje institucijama i aktivnostima obrambenog sustava,

– proizvodnja i pružanje usluga za potrebe Oružanih snaga Republike Hrvatske i gradana,

– zaštita i spašavanje ljudi i materijalnih dobara s ciljem otklanjanja ili umanjivanja posljedica svih oblika ugrožavanja,

– humanitarna pomoc.

Da bi se uspješno provodile navedene funkcije, civilnu obranu – u institucionalnom, odnosno organizacijskom smislu – cine nositelji najvažnijih funkcija. Oni imaju precizno odredene zadace, u skladu s kojima provode odgovarajuce pripreme za funkcioniranje u cjelokupnom spektru mogucih situacija. Buduci da su same pripreme nositelja aktivnosti civilne obrane esencijalna komponenta realizacije njihove funkcionalne uloge te s obzirom na široki spektar uvjeta njihova potencijalnog angažiranja, metodološki je najprimjerenije sagledavanje njihove uloge i zadaca kroz podrucja priprema.

Izuzetno, zbog njihove važnosti za obrambeni sustav u mirnodopskim uvjetima, uloga tijela državne vlasti najprije se obraduje opcenito, a potom i u sklopu priprema za djelovanje u ratu, stanju neposredne ugroženosti i drugim kriznim situacijama.

4.5.1. Uloga tijela državne vlasti

Institucije zakonodavne i izvršne vlasti Republike Hrvatske, u okviru svojih redovnih nadležnosti i odgovornosti propisanih Ustavom i zakonima, osiguravaju sve potrebne pretpostavke za ustrojavanje, opremanje, planiranje i stabilno financiranje obrane Republike Hrvatske, kako u miru tako i u uvjetima rata, neposredne ugroženosti i drugim kriznim situacijama.

U miru, ove institucije propisuju i donose:

– strategijske dokumente obrane,

– zakonske i podzakonske propise na podrucju obrane,

– vojni proracun,

– plan obrane Republike Hrvatske,

– razvojne planove i programe kapitalnih investicija na podrucju obrane,

– planove i programe medunarodne obrambene suradnje,

– ratne pricuve, mobilizacijske planove, plan uzbunjivanja i dr.

Na taj nacin definiraju se obrambeno ustrojstvo i nadležnosti na strategijskoj razini, na temelju cega se, zatim, provodi planiranje, uskladivanje i nadzor pojedinih djelatnosti. Posebno, tijela državne vlasti ureduju i provode demokratski nadzor nad oružanim snagama, što je jedan od preduvjeta demokratskoga društvenoga razvoja.

4.5.2. Pripreme nositelja civilne obrane

Pripremama nositelja civilne obrane osigurava se pravodobno poduzimanje potrebnih planskih, organizacijskih, kadrovskih, materijalnih i drugih mjera usmjerenih na razvijanje sposobnosti za ispunjenje funkcionalnih uloga u ratu, neposrednoj ugroženosti i drugim kriznim situacijama.

Glavna funkcionalna podrucja priprema nositelja civilne obrane su:

– pripreme tijela državne vlasti,

– pripreme gospodarstva i društvenih djelatnosti,

– pripreme za zaštitu i spašavanje.

4.5.2.1. Pripreme tijela državne vlasti

Institucije politickog sustava – Hrvatski sabor, Predsjednik Republike, Vlada i tijela državne uprave – u uvjetima rata i u slucajevima neposredne ugroženosti ostvaruju kroz vlastite aktivnosti, aktivnosti tijela izvršne vlasti nižih razina i sudbenih tijela, ulogu kohezivnoga, motivacijskog i mobilizacijskog cimbenika društva. Stoga je njihovo neprekidno funkcioniranje u takvim uvjetima jedan od esencijalnih zahtjeva cijim se ispunjenjem osigurava uspjeh ukupnih obrambenih nastojanja. U okviru priprema institucija politickog sustava, svaka institucija vlasti ima posebnu ulogu.

Pored zakonodavnih, upravnih i administrativnih aktivnosti na podrucju obrane, tijela civilne vlasti sudjeluju i u neposrednim obrambenim pripremama. Hrvatski sabor, Vlada Republike Hrvatske, tijela državne uprave, podrucne (regionalne) samouprave kao i tijela sudbene vlasti donose vlastite planove obrane. Njima utvrduju sadržaje i nacin obavljanja vlastite djelatnosti u ratu i drugim kriznim situacijama, te nacin provedbe obrambenih priprema djelatnosti iz njihove funkcionalne nadležnosti. Takoder, ovim planovima regulira se nacin uskladivanja vlastitih s pripremama drugih nositelja obrambenih sposobnosti unutar cjelovitoga obrambenog sustava Republike Hrvatske.

Predsjednik Republike kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske ima niz ovlasti i nadležnosti vezanih uz obrambene pripreme Oružanih snaga, ali i u podrucju drugih važnih obrambenih poslova. Primjerice, donosi Vojnu strategiju Republike Hrvatske, Odluku o velicini, sastavu i mobilizacijskom razvoju Oružanih snaga Republike Hrvatske, Odluku o vojno-podrucnoj podjeli Republike Hrvatske, odlucuje o opcoj mobilizaciji, donosi Plan uporabe Oružanih snaga Republike Hrvatske i dr. U ostale važne poslove iz njegove nadležnosti spadaju predstavljanje Oružanih snaga Republike Hrvatske u zemlji i inozemstvu, personalna politika na najvišim razinama upravljanja, vodenja i zapovijedanja, donošenje opcih i osnovnih pravila za obrambeni sustav i drugi poslovi detaljnije definirani Ustavom i Zakonom o obrani.

Vlada Republike Hrvatske ima najvažniju ulogu u pripremama obrambenog sustava, posebno njegove civilne komponente. Vlada izraduje prijedloge uredbi sa zakonskom snagom kojima se pravni sustav Republike Hrvatske prilagodava potrebama funkcioniranja najznacajnijih djelatnosti u ratu i u stanju neposredne ugroženosti. Takoder, ona donosi niz drugih akata kojima se ureduje funkcioniranje snaga i realizacija aktivnosti. Takvim intervencijama formira se pravni poredak Republike Hrvatske primjeren potrebama uspješnog funkcioniranja u konkretnim situacijama. Na temelju dokumenata obrambenog planiranja, odredbi posebnih propisa te Plana obrane Republike Hrvatske, Vlada propisuje, uskladuje i nadzire obrambene pripreme svih tijela državne uprave.

Vlada Republike Hrvatske je i nositelj aktivnosti na planu psihološke obrane. Pravovremeno, istinito i izravno informiranje domace javnosti cimbenik je koji pridonosi stabilizaciji u svim vrstama kriznih situacija i preduvjet je za uspješno poduzimanje niza operativnih mjera i aktivnosti. Takoder, pravovremeno, istinito i dokumentirano informiranje medunarodne javnosti preduvjet je za njenu pozitivnu reakciju i pokretanje razlicitih oblika pomoci Republici Hrvatskoj u slucaju izloženosti agresivnom ratu i drugim kriznim situacijama. Iz tih razloga, planiranje i druge vrste priprema za kvalitetno komuniciranje s vlastitom javnošcu imaju za cilj jacanje domoljublja i morala, odnosno razvijanje spremnosti obrambenih institucija, društva i pojedinaca na odricanje i žrtve, posebno u ratnim uvjetima.

U okviru priprema državne uprave, Ministarstvo unutarnjih poslova provodi posebne mjere za prilagodavanje vlastita djelovanja u uvjetima pogoršanja unutarnjih sigurnosnih prilika nastalih kao posljedica rata i neposredne ugroženosti. One obuhvacaju: organizacijske prilagodbe; angažiranje pricuve; pojacan nadzor kretanja; nadzor i ogranicavanje ulaska i izlaska iz zemlje za pojedine kategorije osoba; stroži pogranicni i granicni režim; restrikcije kretanja pojedinaca na pojedinim dijelovima teritorija; privodenje vojnih obveznika koji izbjegavaju mobilizaciju u Oružane snage Republike Hrvatske; zaštitu objekata posebno znacajnih za obranu Republike Hrvatske; uvodenje i nadzor posebnoga prometnog režima te druge mjere utvrdene uredbama sa zakonskom snagom za slucaj rata i neposredne ugroženosti.

Obrambene pripreme tijela državne vlasti ne zahtijevaju izdvajanje znacajnih namjenskih financijskih sredstava. Pretežito se radi o financiranju nužnih organizacijskih prilagodbi i angažiranja manjeg broja profesionalnog osoblja za obavljanje tehnickih poslova u podrucju obrane.

4.5.2.2. Pripreme gospodarstva i društvenih djelatnosti

Gospodarski sustav cini materijalnu osnovu izgradnje, održavanja i razvoja operativnih obrambenih sposobnosti u miru. Njegovi kapaciteti, proizvodi i usluge, selektivno se i prema listi prioriteta angažiraju u održavanju sposobnosti Oružanih snaga Republike Hrvatske i drugih nositelja obrambenih funkcija te za preživljavanje stanovništva u uvjetima rata, stanja neposredne ugroženosti i nesreca vecih razmjera.

Nositelji obrambenih priprema gospodarstva i društvenih djelatnosti planiraju vlastito funkcioniranje u ratu i stanju neposredne ugroženosti kroz planove obrane. Ti se planovi izraduju na temelju posebnih zahtjeva mjerodavnih tijela izvršne vlasti, izvoda iz planova obrane nadležnih središnjih tijela državne uprave te prijedloga uredbi sa zakonskom snagom za slucaj rata i neposredne ugroženosti.

Pri definiranju planskih rješenja kojima se regulira funkcioniranje gospodarstva i društvenih djelatnosti u kriznim situacijama, polazi se od njihovih ukupnih postojecih poslovnih uvjeta. U obzir se uzimaju proizvodni i uslužni asortiman, tehnološko-proizvodne mogucnosti, proizvodno-tehnicka dokumentacija, osposobljenost radne snage, stanje rezervi sirovina i repromaterijala, stanje zaliha gotovih proizvoda i državnih robnih zaliha. Takoder, u obzir se uzimaju procjene energetskih i drugih potreba za redovno funkcioniranje u ratu i stanju neposredne ugroženosti, mogucnosti osiguranja zamjenskih izvora i kapaciteta bitnih za održavanje funkcija proizvodnje i pružanja usluga, njihova osjetljivosti na ratna djelovanja te ovisnost o uvozu i mogucnost supstitucije vitalnih proizvodnih potreba.

Nositelji obrambenih priprema na podrucju gospodarstva i društvenih djelatnosti su:

– tijela državne uprave nadležna za svaku od djelatnosti,

– trgovacka društva i ustanove u djelatnostima energetike, rudarstva, industrije, trgovine, poljoprivrede, šumarstva, veterinarstva i ribarstva, pomorstva, prometa i veza, turizma, graditeljstva, obrta, malog i srednjeg poduzetništva te gospodarenja vodama,

– ustanove javnih financija, zdravstva, pravosuda, znanosti i dr.

S pozicija obrambenih interesa zanimljivi su sljedeci parametri rada ovih institucija – redovna djelatnost, mogucnosti proizvodnih i uslužnih kapaciteta te raspoložive prosjecne zalihe trgovackih društava i ustanova. U turistickoj djelatnosti planira se korištenje smještajnih i prehrambenih kapaciteta za potrebe zbrinjavanja.

Opskrba Oružanih snaga Republike Hrvatske sredstvima naoružanja i neborbenom opremom, opskrba Oružanih snaga Republike Hrvatske i stanovništva prehrambenim artiklima, kao i osiguravanje zdravstvenih usluga u ratu, neposrednoj ugroženosti i drugim kriznim situacijama, prioritetne su i najsloženije obrambene potrebe. Stoga razvoj namjenske industrijske i poljoprivredne proizvodnje, industrijskih kapaciteta za preradu te ustanova javnog zdravstva imaju strategijski obrambeni znacaj.

Namjenska proizvodnja za potrebe Oružanih snaga Republike Hrvatske ureduje se posebnim zakonom, a planira i realizira na temelju posebnih dugorocnih razvojnih programa i komercijalnih ugovara sklopljenih izmedu Ministarstva obrane i trgovackih društava. Takvi transferi u interesu su nacionalne ekonomije, jer se sredstva vojnog proracuna investiraju u domacu proizvodnju, cime se jaca tehnološka razina proizvodaca i osigurava dugorocno zapošljavanje odredenih industrijskih kapaciteta. Takoder, Oružane snage Republike Hrvatske na taj nacin osiguravaju stabilnost izvora opskrbe i u najtežim uvjetima.

Osnovni izvor opskrbe Oružanih snaga Republike Hrvatske, gospodarstva i stanovništva u stanju neposredne ugroženosti i u pocetnom razdoblju rata su državne robne zalihe, materijalna pricuva Oružanih snaga Republike Hrvatske, zalihe sirovina, repromaterijala i gotovih proizvoda trgovackih društava i svih gradana. U daljnjem tijeku eventualnog rata materijalne i druge potrebe obnavljale bi se proizvodnjom, uvozom te iz drugih izvora. Iz tih razloga su stvaranje, održavanje i obnavljanje robnih zaliha te njihova alokacija prema mjestima potrošnje od strategijske važnosti. Stoga se za utvrdivanje ravnomjernije i racionalnije opskrbe Oružanih snaga Republike Hrvatske i stanovništva donose instrumenti za raspodjelu roba u režimu posebne distribucije.

U pripremama zdravstva za rad u uvjetima rata, neposredne ugroženosti i drugim kriznim situacijama polazi se od cinjenice da su povrede, oboljenja i gubici ljudstva u takvim uvjetima specificni i masovni. Kvalitetna zdravstvena zaštita pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske je od iznimne važnosti i predstavlja bitan cimbenik borbene spremnosti i morala. Postiže se uspostavom primjerenoga vojnoga zdravstvenog sustava, uskladenog sa civilnim sustavom zdravstvene zaštite. U funkciji brige o covjeku, ali i brige o službenim životinjama u Oružanim snagama Republike Hrvatske razvija se i veterinarska djelatnost koja djeluje u integriranom sustavu sa civilnim veterinarskim institucijama.

Javne financije radom svojih ustanova i mehanizama osiguravaju monetarne i fiskalne pretpostavke te kontinuitet financiranja prioritetnih obrambenih rashoda javnog sektora i države, kao i osnove platnog prometa u uvjetima rata i neposredne ugroženosti. Ministarstvo financija predlaže ratni proracun i izvore alimentiranja proracunskih sredstava, dok Hrvatska narodna banka definira prijedlog monetarne politike i u suradnji s poslovnim bankama, poduzima mjere za osiguranje relativne stabilnosti financijskog tržišta u tim uvjetima.

Gospodarskim subjektima koje su mjerodavna tijela izvršne vlasti odredila za nositelje obrambenih priprema na podrucju gospodarstva i društvenih djelatnosti, Vlada posebnim mjerama osigurava poziciju prioritetnog korisnika resursa neophodnih za obavljanje djelatnosti u uvjetima rata i neposredne ugroženosti.

S obzirom na njihovu važnost za održavanje obrambenih sposobnosti društva i u najtežim uvjetima, poduzimat ce se posebne mjere zaštite i obrane odredenih gospodarskih kapaciteta. Ove mjere i postupke provedbe planiraju vlasnici kapaciteta u suradnji s Ministarstvom unutarnjih poslova i Oružanim snagama Republike Hrvatske. Pored tih aktivnosti, posebni specificni obrambeni interesi na podrucju gospodarstva štite se tijekom projektiranja gospodarskih objekata, kao i vecih investicijskih zahvata na objektima, tehnologiji i proizvodno-tehnickoj dokumentaciji. Za definiranje i ostvarenje ovih interesa nadležno je i odgovorno Ministarstvo obrane.

Tijelo državne uprave nadležno za poslove gospodarstva središnje je tijelo za obrambene pripreme gospodarstva i društvenih djelatnosti. Ono uskladuje djelatnosti ostalih središnjih tijela državne uprave po pitanjima pripreme gospodarstva i društvenih djelatnosti.

4.5.2.3. Pripreme za zaštitu i spašavanje

Zaštita i spašavanje ljudi i imovine od posljedica prirodnih, tehnicko-tehnoloških i drugih nesreca vecih razmjera te ratnih djelovanja podrucje je obrambeno-zaštitnog djelovanja koje obuhvaca veci broj razlicitih nositelja, mjera i aktivnosti. Nositelji priprema za zaštitu i spašavanje su civilna zaštita, vatrogastvo, trgovacka društva, ustanove i institucije cija je redovna djelatnost zaštita i spašavanje ljudi i imovine, tijela državne uprave, jedinice podrucne i lokalne samouprave, humanitarne organizacije/udruge te gradani pojedinacno. U aktivnostima zaštite i spašavanja sudjeluju i postrojbe Oružanih snaga Republike Hrvatske – prvenstveno u prirodnim i tehnicko-tehnološkim nesrecama katastrofalnih razmjera – pod uvjetima propisanim zakonom te prema posebnim planovima.

Aktivnostima zaštite i spašavanja nacelno upravlja Vlada Republike Hrvatske. U uvjetima koji ce biti zakonski regulirani Vlada može osnovati posebno tijelo za upravljanje ukupnim snagama i djelatnostima namijenjenima prevladavanju krizne situacije unutar zemlje – Nacionalno središte za upravljanje zaštitom i spašavanjem. Ovo tijelo može se aktivirati i u situacijama znacajnijeg angažiranja dijela vlastitih snaga u pružanju humanitarne pomoci drugim državama. Kada je formirano, to se tijelo sastoji od nekoliko stalnih clanova: potpredsjednika i pojedinih clanova Vlade, dužnosnika središnjih tijela državne uprave, zapovjednika civilne zaštite Republike Hrvatske i predstavnika Oružanih snaga Republike Hrvatske. U ovo se tijelo može imenovati i odredeni broj eksperata za pojedina podrucja zaštite i spašavanja. Za kontinuirano obavljanje stožernih poslova iz nadležnosti Nacionalnog središta za upravljanje zaštitom i spašavanjem formira se stalno strucno profesionalno jezgro u sklopu administracije Vlade Republike Hrvatske.

Nacionalno središte za upravljanje zaštitom i spašavanjem odgovorno je Vladi Republike Hrvatske. U ime ovog tijela, strucna profesionalna jezgra formirana u sklopu administracije Vlade, odgovorna je za: predlaganje normativnih rješenja na podrucju zaštite i spašavanja; uskladivanje civilno-vojnoga kriznog planiranja; planove i mjere zaštite i spašavanja; planiranje i provodenje suradnje s istovjetnim organizacijama drugih država; predlaganje sustava financiranja priprema za zaštitu i spašavanje; predlaganje planova razvoja na podrucju zaštite i spašavanja; popunu, pripremu, osposobljavanje, opremanje i uvježbavanje interventnih postrojbi civilne zaštite; predlaganje sustava civilne zaštite na podrucju Republike Hrvatske s precizno definiranim elementima, nositeljima, planovima i nadležnostima tijekom uporabe te njihova financiranja; nadzor djelatnosti svih nositelja za provodenje zaštite i spašavanja cija je to redovna djelatnost; ustroja, osposobljenosti i opremljenosti svih tijela vodenja i zapovijedanja civilnom zaštitom; planiranje i provodenje vježbi zaštite i spašavanja.

Stalna profesionalna jezgra Nacionalnog središta za upravljanje zaštitom i spašavanjem uskladuje pripreme razlicitih nositelja koji se zaštitom i spašavanjem bave kao redovnom djelatnošcu te koordinira njihove aktivnosti u mirnodopskim krizama manjeg intenziteta. U situacijama ratnog stanja, neposredne ugroženosti ili katastrofa, Središte, ukoliko ga Vlada formira, preuzima ulogu upravljackog i zapovjednog tijela s operativnim nadležnostima. U tom slucaju, ono preuzima zapovjedne nadležnosti nad svim snagama, osim nad Oružanim snagama Republike Hrvatske. Osim što tijekom operacija zaštite i spašavanja uskladuje djelovanje svih nacionalnih nositelja na tom podrucju, to tijelo predlaže Vladi Republike Hrvatske i donošenje odluka o angažiranju potrebnih dodatnih financijskih sredstava, nadzire provedbu planova nacionalnoga civilno-vojnoga kriznog planiranja za slucaj katastrofa, predlaže pokretanje zahtjeva za slanjem medunarodne humanitarne pomoci i dr.

U sastavu Nacionalnog središta za upravljanje zaštitom i spašavanjem osniva se i posebna komunikacijska služba – Komunikacijsko središte – koje primjenom standardnih procedura utvrdenih planovima zaštite i spašavanja, sustavom veza te stalnim dežurstvom osigurava preduvjete za ostvarivanje temeljnih funkcija Nacionalnog središta za upravljanje zaštitom i spašavanjem. Komunikacijsko središte poduzima sve potrebne organizacijske, normativne, tehnicke i planske mjere neophodne za uspostavljanje i održavanje neprekinutih i kvalitetnih komunikacija za potrebe nositelja civilne obrane. U obavljanju svoje djelatnosti ono se koristi svim tehnickim i tehnološkim mogucnostima funkcionalnih sustava veza kojima raspolažu ovlašteni posjednici u Republici Hrvatskoj. Karakteristican telefonski broj Komunikacijskog središta je »112«. Organizacijski i tehnicki ono može, sukladno obvezama Republike Hrvatske iz medunarodnih sporazuma, paralelno preuzeti zadace regionalnoga komunikacijskog središta za potporu upravljanju aktivnostima multinacionalnih snaga zaštite i spašavanja tijekom saniranja posljedica na podrucju neke od država u regiji.

Komunikacijsko središte skrbi za uspostavu, održavanje i razvoj svih teritorijalno instaliranih tehnickih sustava za javno uzbunjivanje. U provodenju te funkcije u vezi je s odgovarajucim kapacitetima Oružanih snaga Republike Hrvatske te nacionalnim središtima susjednih država. Takoder, strucno je osposobljeno i tehnicki opremljeno za pracenje kretanja kontaminacije u zraku i vodi, dok se o pitanjima mjerenja njene koncentracije i predlaganja postupanja/zaštite oslanja na druge nadležne institucije.

U provedbi zaštite i spašavanja svi nositelji aktivno, organizirano i pravovremeno sudjeluju u sprecavanju nastajanja i širenja nesreca te u ublažavanju njihovih posljedica – do osiguranja najnužnijih uvjeta za redovan život i rad. Pored toga, sustav zaštite i spašavanja obuhvaca i široki spektar mjera – uglavnom preventivnog karaktera – u podrucjima graditeljstva, prometa, industrije, školstva, znanosti, poljoprivrede i zaštite okoliša.

Nacin ukljucivanja, obveze i ostali uvjeti sudjelovanja svih nositelja u zaštiti i spašavanju ureduju se posebnim propisima te planovima zaštite. Masovnost je samo jedna od karakteristika sustava zaštite i spašavanja, izražena kroz široko ukljucivanje gradana u provodenju mjera osobne i uzajamne zaštite na principu samopomoci i pomoci.

Civilna zaštita, kao organizirana namjenska djelatnost, predstavlja najmasovniji oblik ukljucivanja u provodenje zaštite i spašavanja u Republici Hrvatskoj. Ona obuhvaca osobnu i uzajamnu zaštitu, mjere zaštite i spašavanja, tijela za upravljanje i vodenje, postrojbe te druge organizirane oblike putem kojih se operativno provode aktivnosti zaštite i spašavanja. Upravnu, upravljacku i zapovjednu nadležnost u ovoj djelatnosti ima Nacionalno središte za upravljanje zaštitom i spašavanjem.

Zaštita i spašavanje sve više predstavlja podrucje intenziviranja medunarodne bilateralne i multilateralne suradnje, prvenstveno s ciljem održavanja i jacanja sigurnosti i povjerenja izmedu susjednih država i država u regiji. Republika Hrvatska ukljucit ce se u aktivnosti koje se po tim pitanjima provode unutar NATO-a, PfP-a, Pakta o stabilnosti te pojedinacnih otvorenih regionalnih inicijativa. Stoga ce se odredeni nositelji ovih funkcija pripremati i za sudjelovanje u kooperativnim aktivnostima izvan granica Republike Hrvatske te za prihvat namjenskih medunarodnih snaga i drugih oblika pomoci.

5. POTREBNE OBRAMBENE SPOSOBNOSTI, SNAGE I RESURSI

Konceptualna opredjeljenja podrazumijevaju potrebu razvijanja odgovarajucih obrambenih sposobnosti te snaga koje mogu biti nositelji njihova ostvarivanja u praksi zaštite i obrane nacionalnih vrijednosti i interesa.

Republika Hrvatska u postojecoj situaciji ne uocava da bilo koja država ima namjeru napasti njezin teritorij. Stoga, njeni obrambeni napori nisu usmjereni protiv nijedne konkretne države, nego se poduzimaju s ciljem ocuvanja mira i stabilnosti, obrane vlastite neovisnosti i cjelovitosti te zaštite stanovništva i materijalnih dobara. Obrambeno planiranje Republike Hrvatske u cijelosti, pa tako i odredivanje potrebnih obrambenih sposobnosti, usmjereno je na definiranje zahtjeva za razinom funkcionalne i operativne djelotvornosti, neovisno o tome protiv koga ona eventualno može biti uporabljena. Isto tako, cjelokupne obrambene pripreme, ukljucujuci razvoj vojne strategije i vojne doktrine, ne temelje se na suprotstavljanju bilo kojem konkretnom protivniku, nego predstavljaju odgovor na opce vojne izazove u strategijskom okružju i na suvremene cimbenike ratovanja. Iako trenutno ne uocavamo politicke motive za poduzimanje agresivnih postupaka protiv hrvatskog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, mora se uvažiti cinjenica da neprijateljski motivi i namjere mogu eskalirati puno brže nego što se mogu razviti vojni potencijali za suprotstavljanje.

U metodološkom smislu, uvažena je cinjenica da se obrambene sposobnosti determiniraju strategijskim razlozima obrane. Stoga je razina sposobnosti za obranu vlastita teritorija osnova za definiranje i razvijanje ostalih sposobnosti.

Na dimenzioniranje i oblikovanje obrambenih potencijala koje ce Republika Hrvatska održavati i razvijati utjecu brojni cimbenici. Medu njima su najvažniji:

1) ocjena i prosudba prirode i razine vojnih ugrožavanja te potencijala koji mogu vjerodostojno biti upotrijebljene protiv Republike Hrvatske,

2) geo-strategijska obilježja hrvatskog prostora,

3) obveze i standardi koje je Republika Hrvatska preuzela medunarodnim sporazumima,

4) raspoloživi resursi.

Kao cjelina, obrambeni sustav mora raspolagati sposobnostima odgovora na trenutne i buduce sigurnosne izazove vojne prirode – samostalno te kroz suradnju i partnerstvo s medunarodnim cimbenicima. Osim toga, sustav mora raspolagati sposobnostima za pracenje i predvidanje strategijski važnih promjena sigurnosnog okružja te za primjerene mjere reakcije, odnosno prilagodbe.

S obzirom na oblikovanje obrambenog sustava kao cjeline sastavljene od vojne i civilne komponente, na isti nacin razlikuju se i posebno obraduju obrambene sposobnosti koje treba izgradivati kao konkretan izraz definiranih strategijskih opredjeljenja.

5.1. Sposobnosti vojne obrane

Prethodno izložena rješenja predstavljaju vrlo zahtjevan konceptualni okvir za definiranje potrebnih vojnih sposobnosti. S obzirom na slojevitost ove kategorije, najprije su definirana temeljna obilježja opcih sposobnosti koja moraju zadovoljiti Oružane snage Republike Hrvatske, a zatim se definiraju sposobnosti za njihove pojedine funkcionalne uloge.

5.1.1. Opca obilježja potrebnih vojnih sposobnosti

Da bi se usvojeni strategijski koncept mogao uspješno realizirati, odnosno da bi se mogli ostvariti postavljeni ciljevi, Oružane snage Republike Hrvatske moraju razvijati sposobnosti sukladno sljedecim temeljnim obilježjima:

1) Republika Hrvatska mora i ubuduce održavati i razvijati snage sposobne za izvodenje modernog tipa združenih borbenih operacija u obrani vlastitog teritorija. Ovo najopcenitije definirano obilježje vojnih sposobnosti implicira sposobnost vodenja operacija na kopnu, moru i u zraku, odnosno snage organizirane, opremljene i sposobne za djelovanje u tim ambijentima. Takve snage potrebne su, kako zbog zahtjeva za vlastitom vjerodostojnom obranom, tako i zbog doprinosa zajednickim medunarodnim nastojanjima u kreiranju povoljnoga sigurnosnog okružja koje Republika Hrvatska namjerava pružiti. Takoder, izgradnja pouzdanog partnerstva i savezništva moguca je samo osloncem na snage koje imaju takve sposobnosti. Opredjeljenje za snage niže razine operativnih sposobnosti dovelo bi do situacije »strategijskog vakuuma« u regiji. Ovakvo rješenje moglo bi eventualno doci u obzir samo u uvjetima bitnog poboljšanja sigurnosnih uvjeta te širih medunarodnih sporazuma o identicnim rješenjima za veci broj država u regiji.

2) Razina vlastitih vojnih sposobnosti koja od potencijalnog agresora zahtijeva dodatne pripreme za ostvarivanje vojnog cilja predstavlja mjerilo vjerodostojnosti i dostatnosti. To znaci da niti jedan potencijalni agresor ne može trenutno raspoloživim obrambenim potencijalima ostvariti bilo koji od mogucih vojnih ciljeva na racun suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske. Osim toga, manje je vjerojatno da ce Republika Hrvatska biti ciljem vojnog napada ako su njene snage sposobne primjereno reagirati i dovesti u pitanje isplativost uporabe sile.

3) Vojne sposobnosti moraju omoguciti samostalnu obranu u slucaju agresije iz regionalnog okružja. To znaci da, sukladno stanju i razvoju procesa u regiji te pretpostavljenim scenarijima, Republika Hrvatska vlastite sposobnosti mora dimenzionirati najmanje do razine sposobnosti za vjerodostojan samostalan odgovor na moguca vojna ugrožavanja iz jugoistocnoga regionalnog susjedstva. Takvo stajalište je racionalno, objektivno i legitimno, odnosno uskladeno s najvjerojatnijim izvorima i oblicima ugrožavanja vojne prirode te, u najvecoj mjeri, s mogucnostima investiranja za potrebe vlastite obrane.

4) Vojne sposobnosti moraju biti multisvrhovito dimenzionirane. To znaci da Oružane snage Republike Hrvatske, pored sposobnosti za temeljnu ulogu obrane, moraju razvijati i sposobnosti za sudjelovanje u razlicitim vrstama tzv. »netradicionalnih zadaca« u zemlji. U sklopu realizacije ciljeva oblikovanja medunarodnog okružja te razvijanja partnerstva i savezništva, posebno su važne sposobnosti naših snaga za aktivan doprinos udruženim naporima stalnih i »ad hoc« modeliranih snaga NATO saveza, EU te UN-a. Važno je napomenuti, da ove medunarodne i domace aktivnosti ne determiniraju strukturu snaga, vec je ona odredena njihovom esencijalnom ulogom u obrani Republike Hrvatske.

5) Vojne sposobnosti moraju zadovoljiti kriterije fleksibilnosti i brzog reagiranja, primjereno potrebama djelovanja u razlicitim tipovima zadaca. To znaci da Oružane snage Republike Hrvatske moraju biti sposobne u kratkom vremenu pristupiti izvršenju razlicitih tipova zadaca – mirnodopskih i ratnih, na vlastitu teritoriju i u sklopu medunarodnih aranžmana. To ce se osigurati njihovim primjerenim funkcionalnim i fleksibilnim modularnim strukturiranjem.

5.1.2. Funkcionalne razine sposobnosti

Uspješno ispunjenje postavljenih zadaca Oružanih snaga Republike Hrvatske t