IDENTIFIKACIJA CILJEVA U ZRAČNOM PROSTORU

Uvod

Od uvijek je bilo važno znati tko je prijatelj a tko neprijatelj, što se posebno pokazalo za vrijeme vojnih sukoba, gdje su, zastavama, oznakama i uniformama protivnici pokušavali razlikovati svoje vojnike od neprijateljskih. Čak i u mraku, kad su ova sredstva vizuelne identifikacije bila onemogućena, korištenjem lozinki i odziva pokušalo se riješiti isti problem. Taj je sustav funkcionirao tisućama godina dok god su se sukobi odvijali više manje licem u lice i kad je vizuelna identifikacija bila moguća. Ali prije otprilike 60 godina, na samom početku 2. Svjetskog rata, široka primjena zrakoplova izazvala je dramatične i neumoljive promjene. Prijetnje su se sad mogle približiti sa puno većom brzinom, tako da je vrijeme vizuelne identifikacije smanjeno do te mjere da se ništa ne može učiniti za spriječavanje uništenja.

Kada bi borbene snage bile dovedene na svoje suprostavljene položaje, nove borbene zone ubrzo bi postale kaotična smjesa prijateljskih i neprijateljskih snaga sa mnoštvom izoliranih jedinica ostavljenih da djeluju samostalno.

Visualna sredstva su i dalje važna metoda razlikovanja prijatelja od neprijatelja. Neki se sigurno sječaju starih knjiga identificiranja zrakoplova pomoću njihovih silueta pomoću kojih su se mogle utvrditi razlike između npr. Japanskog Mitsubishi Zeroa od Američkog Lockheed P-38 Lightning ili bilo kojeg drugog zrakoplova. Ali zrakoplovi su mogli letjeti i po noći, a njihova brzina učinila je druga sredstva upozoravanja od vitalnog značaja.

Tada su se pojavili najraniji oblici radara, i iako se činilo da nude riješenje za ovaj problem, uskoro je postao očit nedostatak. Radar je mogao detektirati nadolazeći zrakoplov na znatnoj udaljenosti pomoću moćnih radio impulsa energije te detektirati odraze koji su se tada vratili nazad, ali nije mogao reći koji tip zrakoplova otkriven ili kome pripada. Ironično je da tragični događaji koji su se dogodili kod Pearl Harbora mogli izbjeći da je radar imao uz detekciju i mogućnost identifikacije. Radarska postaja SAD-a u Diamond Headu vidjela je nadolazeću armadu, ali je pogrešno zamjenjena za Američke zrakoplove koji dolaze sa kopna.

Počeci elektronske identifikacije

Ranijih dana 2. Svjetskog rata na Evropskim bojišnicama, Britanski piloti bili su zbunjeni čudnim ponašanjem Njemačkih lovačkih zrakoplova. Povremeno i bez nekog očitog razloga, njemački zrakoplovi su se simultano “prevrtali”. Britanci su napokon presreli zemaljske signale koji su uvijek prethodili manevru, i ispostavilo se da je manevar prevrtanja bio u svrhu mjenjanja polarizacije radarskog odraza njemačkih radara. Na taj način su stvarali vrlo istaknut odraz na radarima koji se razlikovao od ostalih tako da su njemački radarski operateri mogli identificirati vlastite prijateljske snage. Koliko god to sirovo i jednostavno bilo, to je bio prvi pokušaj stvaranja IFF sustava. Utjelovio je osnovnu strukturu svih kooperativnih IFF sustava koji su slijedili: upit odnosno ispitivanje (kodirana radio poruka) i specifičan odgovor (prevrtanje je izazvalo promjenu u reflektiranom radarskom signalu).

Prvi aktivni IFF sustavi

Britanske i Američke snage zajednički su radile na razvoju funkcionalnog identifikacijskog sustava. Taj prvi Njemački manevar, koji je uskoro istisnut iz uporabe, bio je pasivni sustav kod kojeg je povratni signal ipak bio samo odraz radarske energije poslate iz zemaljske postaje.

Prvi aktivni sustav koristili su saveznici a koristio je radio energiju stvorenu na zrakoplovu koja je korištena kao povratni signal. Ovo je osnovna metoda koja se danas koristi kod svih modernih kooperativnih IFF sustava.

Oko 1940. godine aktivni sustav, označen kao Mk I, stavljen je u službu. Koristio je prijemnik koji se nalazio na svakom zrakoplovu a koji je oscilirao i djelovao kao aktivni odašiljač svaki put kada je primio radarski signal. Zbog raznolikosti radarskih frekvencija koje su se koristile, morao je biti mehanički ugođen za određeni radarski pojas da bi mogao biti “okinut” od strane bilo kojeg radara koji ga “osvijetli”. Ta potreba za mehaničkim ugađanjem i ostali faktori ograničavali su njegova svojstva.

Sustav je dalje razvijan dodavanjem odvojenog odašiljača koji je bio podešen na radarsk pojaseve simultano sa prijemnikom i bio je okidan signalima iz prijemnika. To je značajno pojačalo povratni signal i njegov domet. Poznat kao Mk III, također je mogao biti programiran da odgovara u jednom od 6 različitih kodova dajući na taj način određen stupanj identifikacije.

Daljnja poboljšanja

Nakon rata, zbog brzog tehničkog razvitka koji je utjecao na stvaranje zrakoplova novih i boljjih performanci, potreba za efikasnim i pouzdanim IFF sustavima vodila je do duge serije daljnjih poboljšanja koja su nakraju dovela do modernih IFF sustava kakve imamo danas. Povijest Littona započela je kada je tvrtka počela proizvoditi IFF djelove 1951. godine. Nakon toga tvrtka je aktivno započela razvijati i proizvoditi kompletne IFF sustave i opremu za podršku što je tvrtku dovelo u vodeću poziciju.

Moderni IFF sustavi su u osnovi sustavi Pitanja / Odgovora. Ispitivački sustav šalje kodirani radio signal koji ispituje određen broj upita, npr: Tko si ti? Ispitivački sustav je često spregnut sa primarnim radarom, ali također može biti postavljen na brod ili drugi zrakoplov. Ispitivački kod ili upit, primljen je od strane elektronskog sustava koji se zove transponder a koji se nalazi na ciljanom zrakoplovu. Ako transponder primi ispravan elektronički kod od ispitivača, on automatski odašilje traženu identifikaciju nazad prema ispitivačkom radaru. S obzirom da je napravljen kao dodatak primarnom radaru, IFF sustav se zove i sekundarni radar.

Sigurni ili kriptirani modovi rada IFF-a

Prvotni razlog za IFF sustavima je bio da se identificiraju prijateljske snage u borbenom okružju. Zbog tog razloga, od velikog je značaja da neprijateljske snage nisu u mogućnosti koristiti sustav da identificiraju sebe kao prijatelja, čak i ako fizički IFF oprema padne u njihove ruke. Litton opskrbljuje vojsku sa IFF opremom, uključujući i najnaprednije kriptosustave, koji su zaštićeni od neodobrenog korištenja. Sigurni mod, Mod 4 je sigurni kriptirani IFF jedina sigurna metoda određivanja “prijatelj-neprijatelj”. Mod 4 ne ispitiva zrakopove na isti način kao SIF modovi a koristi se eksluzivno za vojne svrhe. Taj mod koristi vrlo dug ispitivački kod koji sadrži početni niz koji govori transponderu da će upravo primiti osiguranu poruku.

Upit je sam po sebi šifriran na samom ispitivaču pomoću zasebnog uređaja koji koristi različite matematičke algoritme za šifriranje. Transponder usmjerava takav upit na odvojeni uređaj koji koristi inverzne algoritme za dekodiranje upita. Rezultat, svaki upit govori transponderu da odgovori na određeni način. Ako transponder nemože dešifrirati upit, neće biti ni u mogućnosti da odgovori na pravilan način te tako neće biti identificiran kao prijatelj.

Da bi se spriječilo neodobreno korištenje ili ispitivačke opreme ili transpondera ako padnu u neprijateljske ruke, periodički se mora ubaciti “ključ kod” u svaki uređaj. Da bi se eliminirala mogućnost nasumičnog pogađanja od strane neprijatelja koji ima odgovarajući “odgovor”, svaka se identifikacija sastoji od brze serije upita od kojih svaki traži različiti odgovor koji mora biti točan da bi se meta smatrala prijateljom. Vrlo visoki stupanj sigurnosti osiguran je za identifikacijski sustav kroz korištenje “ključ kodova” i vrlo moćnih kriptografskih tehnika.

Što kad cilj nije cilj?

No, vratimo se na sam početak razvoja i korištenja radara, prije nego su razvijeni uređaji za elektronsku identifikaciju poput sekundarnog radara (SSR) i IFF sustava, odnosno elementarnim počecima identifikacije ciljeva na radaru (primarnom radaru).

Kako je već napomenuto u prvom djelu teksta pojavom radara vrlo brzo su uočeni i prvi nedostaci radara. Bez ikakvih elektronskih sustava pomagala pri identifikaciji ciljeva, radarski operater je prije bilo kakve identifikacije morao prvenstveno otkriti što je cilj u zračnom prostoru.

Možda to sve zvuči lako ali, jedan pogled na analogni radarski pokazivač odmah bi vas odvratio od takvog mišljenja. Usprkos općem mišljenju da je prikaz i identifikacija ciljeva na radarskim pokazivačima jednostavna stvar, u prvim danima radarske tehnologije (a nije rijetkost ni danas) prikaz ciljeva bio je sve samo ne jednostavan, jasan i pregledan.

Ustvari to je kakofonija svjetlećih točkica razasutih po cijelom ekranu od kojih samo neke predstavljaju stvarne ciljeve odnosno letjelice. Dakle riješimo problem broj 1, odnosno pronađimo cilj u zračnom prostoru.
Svaki zrakoplov, helikopter ili bilo koja druga letjelica da bi uopće poletjela i održala svoj let mora zadovoljiti nekoliko parametara koji nam ustvari i omogućuju da ih otkrijemo radarom a to je postojanje određene brzine, visine i smjera leta.

Da trenutno ne ulazimo previše u samu fiziku funkcioniranja radara, da bi se otkrio neki cilj odnosno da bi ga radar prepoznao kao cilj on mora zadovoljavati prethodne uvjete odnosno mora se kretati nekom brzinom, letjeti na nekoj visini i imati neki smjer kretanja jer ako ne zadovoljava te uvjete to onda nije ni cilj a samim time zbog fizikalnih principa rada radara on ga uglavnom ne može ni otkriti.

No tu dolazimo do problema broj 2 odnosno razdvajanja ciljeva koji zadovoljavaju prethodne parametre od stvarnih ciljeva koji također zadovoljavaju parametre detekcije. Kao prvo moramo znati jedno opću činjenicu o načinu na koji radar funkcionira. Primarni radar otkriva ciljeve na taj način da ih “obasjava” snopom elektromagnetskog zračenja određene frekvencije i snage, te takav snop kada udari u neku prepreku on se vraća sa smanjenom snagom te biva detektiran od strane prijamnika radara. Sve se to odvija u vrlo kratkim impulsima čije trajanje ustvari određuje sam domet radara. Kada govorimo o frekvenciji radara ujedno govorimo i o probojnosti radarskog zračenja za određene prepreke.

Ovisno o frekvenciji radara on će biti više ili manje osjetljiviji na meteo uvjete u svojoj okolini ali ujedno će imati i smanjenu mogućnost detekcije sporih ili malih ciljeva. Dok stalne prepreke poput brda, planina i sl. ne predstavljaju stvarni problem pri detekciji jer ih radar pomoću DOPPLER EFEKTA prepoznaje preko sustava MTI (Moving Target Detection) kao nepomične i odbacuje kao potencijalne ciljeve, problem je u ciljevima koji imaju dovoljnu gustoću (oblaci, gusta kiša, magla) i dovoljnu brzinu da oponašaju ciljeve. Tu do značaja dolaze elektronski sklopovi u radaru koji određuju prag detekcije cilja.

Prag detekcije cilja

Dakle kako otkriti cilj sa najvećom točnošću i sa što manje grešaka uzrokovanim detekcijom meteo anomalija (padaline i sl.) odraza sa tla (brda i planine) te drugih nepomičnih i polupomičnih objekata (valovita morska površina, lišće itd.). Rješenje na ovaj problem leži kako je već napomenuto u određivanju praga detekcije cilja odnosno prametara jačine signala i brzine kretanja detektiranog radarskog odraza (koji još nije dokazan kao meta, cilj). Podešavanjem elektronskih sklopova radara može se odrediti koji je prag brzine kretanja cilja (npr oblaci i magla) te drugi parametri vezani uz jačinu odraza i frekvenciju odraza cilja.

No ni to nije savršena metoda jer u slučaju velikog nevremena oblaci mogu putovati i većim brzimama od normalnih te često na radarskim ekranima znaju nalikovati helikopterima, manjim avionima ili bespilotnim letjelicama.

Sličan problem se događa i kod modernijih radara gdje je cijeli radarski sustav na većem stupnju automatizacije pa tako i TRACKER automatski prati i određuje brzinu cilja što često rezultira pogreškama jer i kod sporijih oblaka dolazi do velikih razlika u gustoći pa tako TRACKER zahvaća jedan dio oblaka kao cilj, započinje mjerenje brzine a zatim pri slijedećem okretaju antene zahvaća drugi dio istog oblaka (kilometrima daleko) smatrajući ga istim prethodnim ciljem te pogrešno izračunavajući brzinu koja varira od normalnih 20-80 km/h pa sve do 300 pa čak i 500 km/h što nalikuje parametrima kretanja helikoptera ili aviona.

Na žalost kod takvih pogrešaka u principu nema lijeka nego sve ovisi o iskustvu radarskog motritelja i njegovoj procjeni, zato i motrenje zračnog prostora i identifikacija nisu baš posve egzaktne nauke. Postoji niz slučajeva gdje bi motritelj sa 100 postotnom sigurnošću mogao tvrditi da je nešto cilj dok se u stvari radi o meteo anomaliji, te je jedini sigurni način detekcije u takvim slučajevima postojanost i perzistencija samog “cilja”. To bi se ukratko moglo definirati na taj način da ako neki cilj održava brzinu i visinu uglavnom konstantnom (u nekim realnim okvirima) te nasumično ne mjenja smjer (u granicama realne fizike kretanja letjelica) te najvažnije na istim visinama se ne gubi iz pračenja (ne nestaje sa ekrana) uz pretpostavku da je radar ispravan i nema “rupa” u snopovima, tada gotovo sa sigurnošću možemo reći da smo detektirali radarski cilj.

Pronašli smo cilj i sad što?

Tako je pronašli smo cilj u zračnom prostoru ali tu posao motritelja zračnog prostora još nije gotov jer treba otkriti što je taj cilj i kome propada. Dakle tu sada stupa na scenu identifikacija ciljeva u zračnom prostoru, a u slijedećem tekstu vidjeti ćete kako se to radilo nekad i sad.

Identifikacija – nekad i sad

Kod starijih sustava zračne obrane sve ove prethodno opisane procedure zbivale su se na radarskim postajama gdje se vršila detekcija cilja i predavanje podataka u operativna središta, prvo sektorska pa onda prema glavnom zapovjednom središtu.

Po otkrivanju cilja, motritelj je radio vezom odnosno tvz. VALOM OBAVJEŠČIVANJA javljao poziciju, brzinu i visinu zrakoplova pomoću mrežnog koda koji se sastojao od koordinata koje su opisivale poziciju datog cilja. Dalje u operativnim središtima pomoću istog koda pozicija zrakoplova se ucrtavala na veliku ploču tvz. OKOMITO SITUACIJSKU PLOČU koja je bila načinjena od prozirnog i elastičnog pleksiglasa. CRTAČI TRAGOVA koji su ucrtavali pozicije zrakoplova nalazili su se sa suprotne strane ploče te su sve podatke ucrtavali naopačke tako kada bi te iste pozicije zrakoplova gledali sa prave strane ploče, vidjeli bi ih na normalan način. Ta metoda funkcioniranja operativnih središta potiče još od 2. Svjetskog rata samo što je onda češći način prikaza ciljeva bio veliki stol sa kartom po kojoj su operateri gurali male simbole-figure, a tek kasnije je u uporabu ušla OSP.

Naravno sa prave strane ploče, sjedili su dispečeri i identifikatori te zapovjednik središta i službujući načelnik zrakoplovstva i PZO-a, a središtima temeljenim na prikazu ciljeva na velikom stolu isti zapovjednici bili su smješteni ukrug na galerijama i balkonima središta. U slučaju otkrivanja i pozitivne identifikacije cilja kao neprijateljskog, davana je uzbuna zrakoplovstvu i PZO-u. Cijeli proces pozitivne identifikacije u mirnodobskim uvjetima temeljio se na suradnji dispečera sa civilnom kontrolom leta, te se na principu najave i prijave zrakoplova donosila odluka o identifikaciji cilja.

Najava se za svaki zrakoplov u principu daje od 24 sata unazad pa do 30 minuta prije ulaska zrakoplova u zračni prostor dok se prijava dobiva od 30 minuta prije ulaska zrakoplova u zračni prostor pa sve do praktički samog vremena ulaska odnosno polijetanja. Tako se na temelju parametara osmotrenog cilja te prijave i najave vršila identifikacija bez praktično ijednog prethodno u tekstu opisanog elektronskog pomagala za identifikaciju (SSR radar i IFF sustavi).

U ratnim uvjetima proces identifikacije je na neki način brži i lakši jer praktički nema civilnog zrakoplovstva pa je pojava svakog zrakoplova u ratnoj zoni najvjerojatnije neprijateljska, no netreba to shvatiti doslovno jer uvijek postoji mogućnost zalutalog civilnog zrakoplova, pa zato poslu identifikacije zrakoplova, pogotovo u ratnim uvjetima, uvijek treba pristupati ozbiljno.

Kod modernijih radarskih sustava, naravno cijeli proces otkrivanja i identifikacije ciljeva daleko je brži i lakši ali nije ni on bez problema. Nekadašnji analogni pokazivači zamjenjeni su digitalnim konzolama odnosno praktički PC računalima i monitorima, što na neki način olakšava i otežava posao motritelja. Kada govorim o radarskim motriteljima prvenstveno mislim na vojne, jer kod civilnih kontrolora leta odnosno “motritelja” izbačena je za njih ona neželjena komponenta “analognosti” jer u principu oni rade sa zrakoplovima koji su “poznati” i kojima nije cilj sakriti se od radara nego naprotiv iskoristiti svu mogućnost radarske tehnologije da se prikažu i daju što više podataka o sebi (S-MOD, SSR, MOD-3A i C-MOD opisano u ostalim tekstovima na www.airforcehelper2000.netfirms.com pod TEME).

Kod vojnih sustava detekcija zrakoplova ulazi u novu fazu jer sada dio odluka i poslova što je nekad odrađivao čovjek (otkrivanje, detekcija odnosno prepoznavanje cilja, javljanje-prosljeđivanje, prikaz, pračenje, korelacija), sada odrađuju radarski sustavi gotovo autonomno i bez utjecaja ljudskog faktora na taj proces.

Kad radarski pokazivač prolupa

Kao da već nije dovoljno imati toliko problema pri samom otkrivanju ciljeva i njihovoj pozitivnoj identifikaciji, u ratnim uvjetima nažalost neprijatelj se često koristiti i prljavim trikovima da onemogući otkrivanje svog napadačkog zrakoplova.
Da bi mu to pošlo za rukom, neprijatelj će pribjeći sredstvima takozvanog radarskog ometanja. Kad se govori o radarskom ometanju prvenstveno se misli na aktivno ometanje koje se izvodi pomoću elektronskog uređaja koji se najčešće montiraju na zrakoplov, a koji stvaraju takve elektromagnetske smetnje da radar na strani branitelja postaje praktički neiskoristiv.

Tako opremljen zrakoplov ima za svrhu štititi vlastitu borbenu formaciju koju pomoću takvog uređaja skriva u oblacima EM smetnji koje se pojavljuju na radarskom pokazivaču. Postoji nekoliko tipova aktivnih ometanja te ćemo nabrojiti i kratko opisati neke od njih.
Ometanje šumom – Ometanje pomoću šuma je je prva upotrijebljena metoda koja se primjenjuje na grub način tj. “bombardiranjem” prijemnika mete sa šumom neželjene radio frekvencije, tako da željeni signal ne može biti razaznat od pozadine. Ako je poznata točna frekvencija mete, ometač može biti podešen natu istu frekvenciju te koncentrirati svu svoju energiju protiv neprijatelja. Napadnuti radar može odašiljati kilovate snage u smjeru mete no povratni signal biti će uvijek slabiji, što olakšava slanje smetnji. Koristeći protiv radara sa PPI pokazivačima, šum sa ometača može zasjeniti dio pokazivača na taj način da ga osvijetli do pune mjere. Kod modernijih radara sa tanjim snopovima teže je na taj način “osvijetliti” veću površinu pokazivača, a kod najmodernijih gotovo nemoguće. Takav pojas šuma na pokazivaču zove se STROBE.

Ometanje određenog mjesta – Neki šumni ometači su podešeni da rade na jednoj frekvenciji koju koristi neprijateljski radar, a ta tehnika poznata je kao SPOT JAMMING. Metoda se koristi od 1950. kod radara sa promjenjivom frekvencijom koji su prebacivanjem na alternativnu frekvenciju izbjegavali ometanje. Protumjera zahtijeva na dotičnoj platformi tragački prijemnik i operatora da se radar može nadzirati i ometač prebacivati na nove frekvencije.
Baražno ometanje – Sastoji se od ometanja većeg spektra frekvencija koje sadrže prijetnju. Potrebno je jedino znati približnu frekvenciju neprijateljskog radara. Glavni nedostatak ove metode je taj da se ometačka snaga raspršuje po spektru, umjesto da se koncentrira na dotičnu frekvenciju, zato je većina energije protraćena. Alternativa je prečešljavanje određenih mjesta gdje ometač skenira kroz pojas frekvencija ometajući svaku u ponovnom prolazu. To će pogoditi neprijateljski radar punom snagom ometača ali samo u određenim intervalima. Među pulsevima šumova radar može dobiti dovoljno podataka da zadrži zahvat cilja. Još jedan ometački sustav izumljen je 1950 a to je FREQUENCY DIVERSITY.

Ometanje zavaravanjem – Cilj takvog ometanja je da se neprijateljskom radaru pošalje lažni podatak. Osnovni princip je taj da se primljeni signal iz radara procesira te odašilje nazad sa određenim azimutnim pomakom. Jedan od najjednostavnijih načina je da se uhvati impuls sa radara od kojeg dolazi prijetnja, te se odašilje serija signalnih kopija u brzom nizu razdvojenom intervalom vremena prije nego stigne slijedeći impuls. Umjesto povrata jednog signala, radar sada “vidi” veliku seriju signala koji prikazuju velik broj “ciljeva” na istom azimutu odnosno dometu kao i prava meta.
Uz prethodno opisane tehnike aktivnog ometanja radara nezaobilazno je opisati i jednu od najpopularnijih metoda tvz. pasivnog ometanja radara odnosno ometanje mamcima.

Ometanje radarskim mamcima – CHAFF (pljeva) koristi se protiv radara i radarski vođenih oružja. To je jedna od najjednostavnijih anti-radarski mjera. To su u stvari male vrpce električki vodljivog materijala čija svrha da dobro reflektiraju radarsku energiju. Radarski signali induciraju mali el. napon unutar materijala, uzrokujući na taj način odašiljanje signala iste frekvencije. Svaki djelić vrpce djeluje kao efikasan primalac i odašiljač valne duljine zato je efektivni radarski odraz veći od fizičke veličine materijala. Jednom raspršeni u kompaktan oblak, mali paket “pljeve” veličine 2 kutije cigareta, odgovarati će odrazu lovačkog zrakoplova i trebati će dugo vremena da padne na zemlju. Jedan od problema korištenja takvih radarskih mamaca je taj da čim mamci počnu brzo padati, radar opremljen sa MTI ubrzo će prebrisati taj cilj kao odraz i otkriti pravu metu.

Dobra vijest, loša vijest

Dakle da nakraju sumiramo sve dobre i loše strane radarske tehnike i njene uloge pri pozitivnom otkrivanju i identifikaciji ciljeva. Dobra vijest u razvoju novih radarskih sustava je u tome što se može izbjeći onaj tvz. LJUDSKI FAKTOR za koji često znamo čuti kada nešto pođe krivo. To znači da se cijeli proces otkrivanja i prosljedbe ciljeva odvija posve automatizirano što otklanja faktor kašnjenja koji je sveprisutan kod starijih analognih sustava. Vremenski faktor nipošto ne treba umanjivati po važnosti jer u ratnim situacijama često 1 minuta zači razliku između života i smrti. Također prikaz ciljava koji se nekada odvijao na OSP pločama sada se odvija na PC monitorima i velikim zaslonima a uz današnje mogućnosti računala, načini prikaza i obrade su ogromni.

Javljanje i prosljeđivanje pozicija ciljeva sa radarskih postaja ne odvija se više glasom operatera nego računalnim modemima preko digitalnih veza visokog kapaciteta otpornih na šumove i ometanja a koje su u mogućnosti proslijediti ogroman broj podataka o ciljevima, i pripadajućim podacima. To, kao što sam već napomenuo stvara ogromne uštede u vremenu potrebnom za prijenos tih informacija. Signalno procesiranje koje je nekada bilo potpuno analogno, sa ciljevima i ostalim podacima prikazanim električnim signalima, patilo je od mnogih nedostataka poput signalnih šumova a koji su u zadnjim generacijama radara pomoću digitalnog signalnog procesiranja pretvoreni u kodiranu alfanumeričku formu koja dalje može biti manipulirana bez rizika od degeneracije i namjernog ometanja.

Prikaz i identifikacija je također pojadnostavljena uz korištenje digitalno generiranih simbola koji umjesto bljeskova svijetlećih točkica, prikazuje ciljeve pomoću simbola (Npr. krugovi mogu biti neprijatelji, kvadrati prijatelji itd.) koji su svi označeni brojem i pripadnim podacima (visina, brzina, squawk) što omogućuju današnje tehnologija IFF i SSR sustava. Kod analognih radara razumjevanje situacije sa pokazivača često je ovisilo o umijeću interpretacije i razumijevanja da se primjeti cilj između stalnih odraza i šumova, te je stoga uporaba sintetičkih simbola određen napredak u brzini i kvaliteti motrenja.

Također kod sustava sa nekoliko uvezanih radarski postaja sama korelacija je između istovjetnih ciljeva sa više radara daleko brža i jednostavnija. Također se mora napomenuti jednostavnost i troškovi održavanja su najbolje odlike takvih sustava jer se kompletna struktura radarskog sustava bazira na PC tehnologiji koja je puno jeftinija i laka za zamjenu i održavanje.

No uz svaku dobru vijest mora biti i neka malo lošija. U teoriji ovakav višeradarski automatizirani sustav u potpunosti obavlja svoj posao….uz neka mala odstupanja. Kao prvo još nije napravljano računalo koje bi u potpunosti moglo zamjeniti ljudski mozak, ljudski način razmišljanja i iskustvo (Umjetna Inteligencija – eng. AI – Artificial Intelligence). Samim time ostavljajući računalu na procjenu da li je nešto cilj ili nije odnosno dali zadovoljava kriterije i parametre cilja nije baš dobra ideja jer kao što sam napomenuo otkrivanje i prepoznavanje (identifikacija) ciljeva nije baš egzaktna nauka poput matematike i nemogu se svi parametri jednostavno svesti na niz brojeva.

Jedini pozitivan način identifikacije postignut je jedino kroz korištenje MOD-a 4 odnosno IFF sustava, dok su svi drugi elektronski načini identifikacije u ratnim uvijetima beskorisni i podlužni manipulaciji i ometanju te ih kao takve daleko nadmašuju stariji i sigurniji principi i načini identifikacije.

Software koliko je god dosegao vrhunac na današnjim računalim još je uvijek podložan BUGovima te dolazi do krivih izračuna brzina cilja od strane TRACKERA što dovodi u konfuznu situciju motritelja jer mu se nešto predočava kao cilj a što u stvari nije.

Zatim sustavi korelacije ciljeva također još nisu savršeni pa dolazi do dupliranja ciljava i krivog prikaza pozicije. Nijanse jačine i kvalitete cilja koje su se mogle vidjeti na analognim pokazivačima sada su zamjenjene “hladnim” simbolima što može dovesti do “zagušenja” motritelja (TASK SATURATION) prevelikom količinom informacija koje je nekad na analognim pokazivačima lakše filtrirao, a sad se ta cijela hrpa “ciljeva” pojavljuje prikazana na isti način i jednakim intenzitetom te je teško odmah na prvi pogled procijeniti što je stvarno cilj (PRIKAZ SA DIGITALNIM PLOT-ovima) a kao što sam već napomenuo zbog nesavršenosti sustava i dalje se pojavljuje previše “smeća” na pokazivaču (CLUTER se i dalje pojavljuje kod primarnih radara, odnosno kod SSR sustava lažni odrazi kao rezultat GARBLE i FRUIT grešaka).

Zaključak

Iako je napredak i korisnost od novih radarskih tehnologija poput Moda 4, Moda S ili čak satelitskih i drugih senzorskih tehnologija neupitna, napredak i poboljšanje sigurnog otkrivanja i identifikacije ciljeva još mora proći dug i trnovit put, te ćemo se još dugo morati oslanjati na ljudsku komponentu unutar sustava zračnog motrenja odnosno poluautomatizirani rad.